SLAVONSKI BROD - U Slavonskom Brodu je malo onih koji nisu čuli za Julijanu Rosandić. Ženu koja je svoj život posvetila borbi za prava civilnih žrtava Domovinskog rata. Koja je i sama bila ranjena. No, malo je i onih koji znaju kako je mjesec i pol dana bila na granici života i smrti te da posljedice bolesti trpi i danas. Ovo je priča o njenoj borbi s koronavirusom i postcovid simptomima.

- Ja sam specifičan slučaj. Ranjena sam u Domovinskom ratu. Kao posljedica tog ranjavanja imam problema sa sinusima i teškim prehladama. Tako sam početkom studenog prošle godine bila uvjerena da opet imam prehladu. Otišla sam do svoje liječnice, dobila antibiotike i započela liječenje. Nažalost, nije mi bilo bolje. Četiri dana sam ležala i nisam mogla ništa jesti. Bila sam nemoćna. Sinovi su pozvali hitnu i 16. studenog su me odvezli u brodsku Bolnicu gdje mi je testiranjem potvrđen COVID-19. Sjećam se da sam tog 16. obavila jedan telefonski poziv, oko podneva razgovarala s dr. Kuduzom i nakon toga ne sjećam se ničega, sve do povratka kući.

'Probudila sam se  na Badnjak i znam da to nije bilo slučajno'

Koliko dugo ste bili u bolnici?

- Ležala sam od 16. studenog do 31. prosinca prošle godine. Više od mjesec i pol dana vremena kojeg se ni danas ne sjećam.

Probudili ste se na Badnjak. Simbolično, rekli bismo. Tim više što ste cijelo to vrijeme bili na ivici života i smrti.

- Kao što sam rekla ne sjećam se toga vremena. Najteže je bilo mojim najmilijima. Bila sam na respiratoru. U komi. Nisam bila ničega svjesna. O tome razdoblju mogu ponoviti samo ono što su mi kasnije ispričali moji. A ispričali su mi puno toga. Djeca su bila jako nesretna. Došli bi i vidjeli me izgubljeno. Moje tupe poglede bez prepoznavanja. Bila sam, kažu, nesvjesna situacije oko sebe.

Što je bilo prvo čega se sjećate nakon buđenja?

- Probudila sam se na Badnjak i znam da to nije bilo slučajno. No, ja se ni tog trenutka ne sjećam. Ispričali su mi kako je liječnica zvala moje i rekla im da sam se probudila i kako pričam s njom o unučicama. Nakon buđenja ostala sam još tjedan dana u Bolnici. Radili su mi potrebne pretrage. No, ja se ne sjećam ni tog razdoblja. Na Staru godinu su me dovezli kući. Najsvjetlija točka u svemu tome bio je trenutak kada smo došli pred zgradu. Podigla sam pogled i ugledala svog sina Tomislava. Izustila sam njegovo ime, a on je otrčao u stan i rekao: 'Prepoznala me je.'. I svi su bili sretni zbog toga, jer cijelo to vrijeme od mog buđenja do dolaska pred zgradu ja se ne sjećam nikoga. Kada sam ušla u stan prepoznala sam i drugog sina i muža, snahe i unučice. Nakon toga krenuo je moj spori oporavak, iako sam još jako dugo bila potpuno dezorijentirana. Nisam se mogla snaći gdje sam. Nisam bila svjesna da sam došla kući.

'Više nikada neću biti ista osoba'

Osim te dezorijentiranosti, koju ste vremenom prebrodili, jeste li imali tada, ali i sada, posljedica po zdravlje?

- Mene su u stan unijeli u plahti i stavili na krevet. Bila sam totalno nepokretna. Mišići su mi atrofirali. Izgubila sam 17 kilograma. Još mjesec dana mi je trebalo da malo dođem sebi. Ja nikada više neću biti ono što sam bila prije korone. Još i sada osjećam posljedice. Bole me noge, umaram se, kosa mi je bila opala. Idem stalno na pretrage i još ni sad nismo došli do dijagnoze što se sve dogodilo poslije korone i što će mi se još dogoditi.

Kriv je tu malo i sustav. Kada se počelo govoriti o post covid ambulantama smatrala sam da će postocovid pacijenti imati priliku odmah obaviti sve potrebne pretrage. Nažalost, nije tako. Vi opet ulazite u sustav i redovitu proceduru. Čekaš na preglede fizijatra, neurologa, kardiologa… Primjerice, ja imam zakazan pregled magnetne rezonance za 20.2. 2022. To je nešto što se postcovid bolesnicima trebalo organizirati na neki drugi način, a ne da budemo kao redovni bolesnici.

Za sve one koji kažu kako je COVID-19 malo jača gripa, kolji sumnjaju u tu bolest i posljedice koje ona nosi sobom, Vi ste zapravo primjer kako razloga za sumnju, nažalost, ne treba biti?

- Nisam žalosna kad čujem da u sve sumnjaju neki ljudi koje ne poznajem. Žalosna sam kada vidim ponašanje ljudi koji me poznaju i koji su vidjeli kroz što sam prošla i još uvijek prolazim. A oni se i dalje ponašaju tvrdoglavo kada je u pitanju cjepivo.

Vaš oporavak još uvijek traje?

- Da. Bila sam i u toplicama. Još uvijek osjećam posljedice bolesti. U fizičkom smislu više nikada neću biti ista. Korona mi je uzela puno toga. Čak i supruga. Nije on umro od COVID-19, ali je zbog epidemije dio operacija bio otkazan. On svoju nije dočekao i umro je. Teška godina je iza mene.

'Prošetajte kroz toplice'

Kako reagirate na one koji u cijeloj ovoj priči oko koronavirusa i cijepljenja vide razne teorije zavjere.

- Da je cjepiva bilo ranije ja ne bih prošla kroz sve ovo ovako teško. Čim se pojavilo cijepivo cijepila sam se s obje doze. Svima koji sumnjaju predložila bih neka prošetaju kroz toplice i vide koliko je tamo ljudi na oporavku od ove bolesti. Među brojnima, koji su u toplicama bili kada i ja, bio je i jedan bivši branitelj. Tada se tek govorilo o cjepivu, ali ga još nije bilo. On je rekao ovako:  'Taman da bude u toj injekciji otrov, ja ću se cijepiti.' .To najbolje govori o tome što je on prošao. Što se tiče moje poruke mogu samo reći da za razliku od mene, vi danas imate priliku. Prije nego li sam oboljela, cjepiva nije bilo. Danas ga ima. Svi koji se nisu cijepili imaju izbor, mi ga nismo imali.

Čitam neki dan reakcije na popuštanje mjera u Danskoj. Nitko nije pročitao tekst. Svi su pročitali samo naslov i toliko glupih komentara je bilo ispod te objave. A da su pročitali uočili bi da su oni procijepljeni s 82 posto. Idemo se i mi procijepiti na 80 posto pa će i kod nas popustiti mjere i moći ćemo normalno živjeti.