Divljanje cijena na tržištu nekretnina kao i opća nestabilnost, mogli bi i Brođane natjerati da 'zbiju redove'. Smisao stambenog zadrugarstva je kupovina tek nužnog stambenog prostora, dok onaj koji povremeno koristite dijelite s drugim zadrugarima. Takve su jedinice uglavnom i energetski učinkovite pa je život i na taj način jeftiniji.
SLAVONSKI BROD / KRIŽEVCI - Zgrada nekadašnjeg Agrokombinata Jasinje u Brodskom Vinogorju, nikad dovršeni objekt Motela „Marsonija-jug“ uz Sjevernu veznu cestu i autocestu A3, propadanju prepušten objekt nekadašnjeg Doma za djecu i mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Kumičićevoj ulici, Robna kuća „Vesna“ u samom srcu grada,... - sve su to objekti na području grada Slavonskog Broda, u privatnom ili gradskom vlasništvu, kojima mnogi već desetljećima smišljaju novu namjenu.
Riječ je o solidnim građevinama (ili onima koje su to nekada bile) za koje većina komentira kako je „prevelika šteta da propadaju i zjape prazne“. One, osim toga, počinju narušavati vizuru grada jer su nemilosrdno prepuštene 'zubu vremena'.
Diljem Europe čije urbane sredine vape za dodatnim stambenim jedinicama, takve objekte već neko vrijeme 'spašava' poseban oblik stanovanja - model stambenog zadrugarstva. U Beču je već 60 posto stambenog fonda u takvom obliku vlasništva, dok u Nizozemskoj on obuhvaća oko 30 posto. 'Zadrugari', pak, tvrde kako takav oblik stanovanja diže kvalitetu života i postiže uštedu.
Grad Križevci prvi je u Hrvatskoj prihvatio takvu ideju i to kroz pilot-projekt „Poticanje razvoja zadružnog stanovanja u Hrvatskoj“, sufinanciran europskim sredstvima. Nositelj projekta je Zadruga „Otvorena arhitektura“, a partneri su Grad Križevci i Zadruga za etično financiranje. Zajedničkim će snagama nekadašnju JNA Vojarnu „Kalnik“ pretvoriti u stambenu zgradu koje će - uz 'stanove' - imati zajedničke prostorije kao što su sobe za goste, urede iliti radne prostorije, mjesto za proslave,...
U Križevcima će takav oblik stanovanja omogućiti ljudima da kvadratni metar plate 400 eura manje. Pozitivna je strana da ovaj oblik priuštivog stanovanja nije usmjeren samo na mlade koji dosad nisu riješili stambeno pitanje, nego na sve dobne skupine građana.
Osim iskorištavanja postojećih objekata, Križevčani će možda u budućnosti i graditi nove zgrade takve namjene i to na gradskom zemljištu. S obzirom na to da Grad Slavonski Brod već daje pravo građenja na svojim parcelama mladim obiteljima (i Katoličkoj crkvi) - vjerojatno nema prepreke da to učini i na ovaj način.
- Osnovna premisa ovog modela je da on bude znatno priuštiviji u odnosu na tržišno raspoložive modele. Način na koji je to moguće je da u cijenu stambenog kvadrata ne ulazi cijena zemljišta i komunalne naknade, odnosno, cijena profita - što je slučaj u klasičnoj komercionalnoj stambenoj izgradnji. Ovo prvo je moguće budući da stambena zadruga kao pravni organizacijski subjekt sklapa ugovor o pravu građenja, odnosno, korištenju zemljišta s jedinicom lokalne samouprave koje time stječe pravo i obavezu sudjelovanja u kontroli te nadzoru tog subjekta. Sama zadruga preuzima na sebe obavezu i organizacijski teret izgradnje i budući da ona radi za sebe i svoje članove nema mjesta za profit. - o križevačkom je projektu kazao gradski suradnik, Antun Sevšak.
Stambene se zadruge mogu povezati s energetskima, što može dovesti do znatnog smanjenja režijskih troškova.
Više o stambenim zadrugama, saznali smo na stranici Radnička prava:
„Stambene kooperative uglavnom se smatraju „trećim načinom“ stanovanja jer ne spadaju niti u kategoriju podstanarstva niti vlasništva nad nekretninom, a specifično je i donekle očekivano da takav oblik stanovanja počne cvjetati u razdobljima ekonomskih kriza i financijske nesigurnosti. Stambene zadruge kreiraju svojevrsnu alternativu tržišnom modelu stanovanja, omogućujući kvalitetno i pristupačno stanovanje svojim korisnicima. Pritom se pristupačnost prvenstveno postiže eliminacijom zarade od gradnje, korištenjem javnog zemljišta te drugim metodama koje će primjerice smanjiti troškove izgradnje i održavanja zgrade. Vlasnik zgrade je zadruga i njeni članovi koriste je u skladu sa zajednički dogovorenim pravilima te ne postoji mogućnost prodaje stambenih prostora prema tržišnim cijenama. Time su onemogućene tržišne spekulacije i cijene zadružnih stanova ostaju stabilne.
Stambene jedinice različitih su veličina, predviđene za različite skupine ljudi i njihove specifične potrebe. Omogućena je i fleksibilnost stanovanja, odnosno, promjene stambenih jedinica kako se potrebe stanara mijenjaju. Važno je da nitko nema previše ili premalo prostora. Poveća li se ili smanji obitelj, prvom prilikom treba preseliti u veći ili manji stan. U zgradu su uplanirane i male stambene jedinice koje imaju samo spavaću sobu i sanitarni čvor, a koriste ih mladi koji su na pola puta ka osamostaljenju pa se u zgradi ne planiraju zadržati dugo. Takvi stanovi koji su bili prazni, tijekom pandemije su se pokazali korisnima kao prostori za samoizolaciju ili uredski prostori za 'rad od kuće'.
Negativna je strana ovakvih projekata dug proces planiranja, ishodovanje dozvola i financiranja izgradnje/rekonstrukcije koje je, čini se, beskrajno kompleksno. Za sam proces potrebno je puno strpljenja, znanja, ali i određena vrsta financijske stabilnosti jer izgradnja zgrade uvijek podrazumijeva početni kapital ili neku vrstu kredita suvlasnika. S obzirom na to da puno suvlasnika ima udjele u zgradi te različite vrste kredita, a treba uzeti u obzir i da se u svakom trenutku netko može povući iz projekta, održavanje financija dodatan je organizacijski izazov.
Treba imati na umu da, unatoč svim benefitima, kooperativno stanovanje nije socijalno stanovanje i ne može zamijeniti javno stambeno zbrinjavanje, koliko god bi to jedinice lokalne samouprave možda htjele. Iz njihove perspektive, kooperativno stanovanje elegantno je rješenje gradnje priuštivih stanova za koje sami trebaju izdvojiti tek zemljište, dok se za sve ostalo, uključujući i održavanje zgrade, pobrinu sami stanari. S obzirom na to da su pod stalnim pritiskom samoodrživosti, mogućnost plaćanja stanarine uvjet je za stanovanje čak i u kooperativnoj zgradi. U suprotnom, stanari su prisiljeni iseliti se. Same zadruge mogu imati različite mogućnosti kreditiranja i međusobne pomoći, no financijska stabilnost i dalje je preduvjet stanovanja. Osim novca, bitan je i socijalni kapital, obrazovanje i samo okruženje, jer je proces izgradnje toliko kompliciran i dugotrajan da treba puno znanja i vremena samo da bi se projekt ostvario, što isključuje velike grupe ljudi, prvenstveno siromašne i druge slične marginalizirane skupine.“
