MINIMALNA plaća u zemljama Europske unije varira od 194 u Bugarskoj do 1923 eura mjesečno u Luksemburgu, pokazuje redovito (svake dvije godine) istraživanje Eurostata, europske agencije za statistiku, koje prenosi Glas Slavonije.

Dok je prosječna plaća u Zagrebu i Primorsko-goranskoj županiji veća od prosjeka u ostalim županijama, na području Slavonije i Baranje ona je i 30 posto manja. 

Hrvatska je s minimalnom plaćom od oko 400 eura tu očekivano u "donjem domu”. Treba reći da minimalnu plaću u zemljama Europske unije određuje svaka zemlja posebno. Ona je određena zakonom, često nakon konzultacija sa socijalnim parterima ili granskim kolektivnim ugovorima. Obično se prezentira kao mjesečni brutoprihod zaposlenika, prije nego što se iz prihoda plati porez i daju ostala socijalna davanja koja variraju od zemlje do zemlje.

Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata, kaže nam kako u Hrvatskoj najprije vidi problem strukture zaposlenih. "Jer dok imamo situaciju da u pravnim osobama radi oko 100 tisuća ljudi manje nego što ima umirovljenika, onda je u takvim okolnostima bespredmetna minimalna plaća, zakonom regulirana. Da ne nabrajam sve one druge stvari, poput nepravedne Hrvatske, gdje je prosječna plaća u Zagrebu i Primorsko-goranskoj županiji veća od prosjeka u ostalim županijama, a osjetno niža u Slavoniji i Baranji, gdje je i 30 posto manja. Minimalna plaća trebala bi biti drukčije stimulirana na način da bude različita vezano uz pojedine regije Hrvatske. Potom da bude različita i vezano uz djelatnosti, jer imate djelatnosti koje ne mogu disati, s obzirom na to da ih je uvozni lobi satrao. To su tekstilna i drvno-prerađivačka industrija, koje su na izdisaju. Tu ćemo zbog administrativnog uređenja minimalne plaće možda izazvati gašenje radnih mjesta”, kaže Matijašević.

Prošle godine 22, od 28 zemalja EU-a, imale su nacionalnu minimalno zagarantiranu plaću, a izuzeci su Danska, Italija, Cipar, Austrija, Finska i Švedska. Minimalne plaće postoje i u Albaniji, Crnoj Gori, Makedoniji, Srbiji i Turskoj, koje nisu članice EU-a, ali je i njih Eurostat uzeo u obzir prilikom istraživanja. No, sam iznos minimalne plaće ne govori ništa sam po sebi, ako se u to ne uračunaju i troškovi života u pojedinoj zemlji. Također, treba uzeti u obzir i omjer između minimalne i prosječne plaće.

O nekoj nacionalnom ekonomiji ipak možda najviše govori podatak koliko posto ljudi radi za minimalnu plaću od ukupnog broja zaposlenih. Prosjek Europske unije je devet posto, ali neke zemlje imaju začuđujuće visok postotak zaposlenih koji rade za minimalac. Turska tako ima čak 40 posto zaposlenih koji primaju minimalnu plaću (ispod 500 eura), što govori da je za gotovo pola populacije socijalna mobilnost vrlo problematična. U EU te su brojke nešto prihvatljivije pa tako EU "rekorder” - Slovenija, ima 19,2 posto zaposlenih na "minimalcu” koji iznosi ne baš loših 750 eura. Odmah iza Slovenije je Litva u kojoj 13,7 posto zaposlenih rade za minimalnu plaću koja je nešto iznad 250 eura. Slijedi Latvija s minimalcem od oko 350 eura za koji radi 11,8 posto zaposlenih. Četvrta zemlja prema postotku zaposlenih koji rade za minimalac je Luksemburg, gdje 10,2 posto radi za minimalnu plaću, ali to i nije tako problematično za Luksemburžane, s obzirom na to da u toj državi minimalac iznosi gotovo 2000 eura, što za hrvatske prilike zvuči nevjerojatno.

Hrvatska se nalazi u grupi zemalja s Francuskom i Irskom, jer sve tri zemlje imaju oko 9,2 posto zaposlenih koji su na "minimalcu”. No, razlika je u visini, pa dok hrvatski radnici rade za minimalnu plaću od 3120 kuna bruto (oko 400 eura), francuski radnici primaju gotovo 1500 eura, a poljski otprilike isto kao i hrvatski - oko 410 eura. Nakon Luksemburga, Britanija, Nizozemska, Belgija, Njemačka, Irska i Francuska imaju pak najviše minimalce u EU koji iznose oko 1500 eura.