8115
Prikaza
1
Komentar
DONJI ANDRIJEVCI - Samo čovjek koji ima toliko godina kao potpisnik ovog priloga može kazati - družio sam se s tri generacije jedne od andrijevačkih obitelji Zorić. Po selu zvane Lilić. Najstariji, pater familias Ivan, sa suprugom Ivom, sinovimaJozom i Zdenkom te kćerkom Janjom, s kartom u jednom pravcu, 1948. godine, iz Gruda u Hercegovini doselili su u slavonski Dragotin. Motiv preseljenju, dakako, nije bila Rezolucija Informbiroa nego glad. Nakon godinu dana preselili su u nedaleke Perkovce, gdje im se rodio treći sin Stjepan. Poslije dvogodišnje aklimatizacije, 1950. Ivan je odlučio obitelj preseliti u sjedište Župe sv. Andrije, u Donje Andrijevce. Iste godine u tom mjestu rodio mu se sin Ivan, a potom još trojica, Ante, Kruno i Pero.
Svih sedmero djece, u međuvremenu pokojih Ive i Ivana, imaju svoje obitelji koje žive samostalno. Poslovno najuspješniji među njima bio je, i jeste, Stjepan - mada ga svi zovu Ćipa. Nakon rada u Njemačkoj i Đuri Đaković, brzo se počeo privatno baviti kupoprodajom na veliko i distribucijom pića, primarno za ugostiteljske objekte, nadjenuvši tvrtki ime svog nadimka iz mladosti - Best.
Vjerojatno zbog toga što su od malena radili s ocem na dostavi pića, Ćipini sinovi Davor i Goran zvani Gošo, u najranijoj mladosti, zajedno sa sestrom Anitom, ovladali su svim tajnama ugostiteljskog zanata. Posljedično, u Donjim Andrijevcima, Davor već godinama vodi vlastiti Caffe bar disco club Life - jedan od najboljih ugostiteljskih objekata od Slavonskog Broda do Đakova - a brat mu Gošo (41), u istom mjestu, ovih dana otvorio je Pizzeriu Best.
Upravo ta činjenica da Andrijevčani - nakon što su niz godina mogli tek naručiti dostavu 'brze hrane' (hrv. Fast food) - imaju restoran u kojem će po izboru moći objedovati, bila je motiv pisanju ovog 'lokalpatriotskog' članka.
Uvjeren kako razgovaram s čovjekom od zanata, zamolio sam vlasnika Pizzerije, Gošu, neka ukratko predstavi ambijent i sadržaje koje u njemu nudi.
- Sam lokal je površine 150, kuhinja 35, a terasa ima 50 četvornih metara. Sve što vidite potpuno je novo i izrađeno odnosno kupljeno po projektnoj dokumentaciji Ivana Škare, Nextdoor interijeri iz Zagrebu. Mada se lokal zove Pizzeria Best u njemu služimo i jela s roštilja, a uskoro ćemo svaki dan imati i par kuhanih jela. Imamo namjeru biti ozbiljan restoran s dobrom kuhinjom, keteringom i poslugom, a koliko ćemo u tome uspjeti prosudit će naši gosti.
Držeći kako nema restorana koji to ne želi, Gošu smo upitali po čemu će se oni razlikovati od konkurencije u okruženju.
- Trenutno imamo više ideja od mogućnosti za njihovo ostvarenje. Poučeni iskustvom iz dosadašnjeg poslovanja, ići ćemo korak po korak te zajedno s našim gostima usklađivati ponudu s potražnjom. Dakako, kao i svi ugledni restorani, namjeravamo bit prepoznatljivi po nekim od jela koje ćemo nuditi kao specijalitet kuće. Kao što rekoh, idemo korak po korak. Prvo namjeravamo ovladati tehnologijom pečenja pizze kako bi ona bila prepoznatljivo naša. Potom ćemo, zbog stalnih upita gostiju, uvesti par kuhanih jela, a tek kad to dovedemo do zadovoljavajuće razine, namjeravamo iskoračiti u specijalitete kuće. Zasad o tome ne bih jer moramo biti pažljivi s ponudom. Ugled u ugostiteljstvu je teško steći, ali ga je lako izgubiti.
Budući da je za svaki restoran najvažniji kuhar, jer o njegovoj vještini i iskustvu ovisi ugled tvrtke, zapitali smo koliko ljudi trenutno radi u Pizzeriji Best.
- Trenutno rade tri kuhara, uskoro dolazi i četvrti te četiri konobara, među njima je stariji sin David (19). Bruno (11) i Nina (9) su još mali, idu u školu, a supruga Anita (40) i ja, zasad, radimo u očevoj trgovini. U dvorištu ima prostora za veću terasu, a u dvorišnoj poslovnoj zgradi već smo uredili prostor za 80-ak gostiju gdje namjeravamo raditi po potrebi. Posebno vikendom. - bez razbacivanja velikim riječima i takvim obećanjima govorio je Gošo, uvjeren kako će njegov projekt uspjeti zbog toga što je uspjeh moguće postići isključivo marljivim radom, a on se, kaže, rada ne boji.