U diplomatskim krugovima Balkan je ponovno postao jedna od užarenih tema, a neriješena, nedovoljno dobro ili neodgovarajuće riješena pitanja u kriznim područjima različitih balkanskih država, potaknula su skupine međunarodnih diplomata da bar djelomično ili pak posredno u javnost iznesu stajališta određenih krugova, koja ne moraju biti daleko i od stajališta vlada vlastitih zemalja.

S Nikolićem počinje novo definiranje Balkana

Otvaranje cijeloga niza prijepornih tema otpočelo je zapravo izborom Tomislava Nikolića za novoga srbijanskoga predsjednika te nakon parlamentarnih izbora i formiranjem nove srbijanske vlasti, koju će u zajedničkoj koaliciji voditi sljedbenici Slobodana Miloševića i četničkoga vojvode Vojislava Šešelja, inače devedesetih godina vođe srbijanskih agresivnih ratova protiv susjednih država. Od nove postave u Beogradu očito se očekuje promjena političke taktike, koju je u ostvarivanju istovjetna cilja vodio dosadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić. Nikolićeva izjava kako on nikad ne će biti predsjednik u Prištini, ali da ni predsjednik Kosova, nikad ne će biti predsjednik u Kosovskoj Mitrovici, samo je na površinu izbacila višegodišnji ulog Beograda u ustrojavanju otpora središnjoj kosovskoj vlasti na sjeveru te države. To je odmah u određenim međunarodnim krugovima shvaćeno kao srbijanski prijedlog za rješenje kosovskoga pitanja podjelom te države na dva dijela.

Kosovski odgovor

Kako bi pak ojačao svoju političku poziciju u možebitnim budućim pregovorima, Beograd je požurio ukinuti autonomiju svojoj sjevernoj pokrajini Vojvodini pa je srbijanski Ustavni sud već ocijenio da Novi Sad ne može biti glavni grad, nego tek upravno središte pokrajine. Neustavnim su također proglašene i mnoge druge odredbe, koje Vojvodinu definiraju bar djelomično autonomnom pokrajinom.

Turska strategija amaneta

Osjetivši u novoj srpskoj taktici mogući gubitak već stečenih političkih pozicija na Balkanu, tursku je strategiju javno iznio predsjednik vlade Recep Tayyip Erdogan, poručivši kako mu je još muslimanski predsjednik u Predsjedništvu BiH Alija Izetbegović, kad ga je svojedobno posjetio u sarajevskoj bolnici, rekao da mu Bosnu ostavlja u amanet, jer je Bosna osmanlijska ostavština. „Bosna i Bošnjaci su ostavljeni nama u amanet. Učinit ćemo sve što je u našoj moći kako bi se uspostavili mir, sigurnost i blagostanje u BiH", poručio je Erdogan te posebno naglasio kako je UN tisuće Bošnjaka predao u ruke zločinaca te također prigovorio Europi za odgovornost nad masovnim zločinom u Srebrenici. Onima koji nisu posvetili dovoljno pažnje genocidu u Srebrenici, poručio je, kako moraju znati da će taj zločin zauvijek ostati mrlja na licu čovječanstva. Tvrdnjom pak kako se ta ista mrlja, danas ponavlja u Gazi, Libiji i Siriji, turski je premijer jasno kritizirao najprije izraelsku, a potom američku i politiku EU. U ovako izraženoj kritici odčitava stari osmanski duh probuđene i ojačale Turske, koja želi ponovno dominirati područjima što su ih svojedobno osvojile Osmanlije.

IGG za novi ustav BiH

Sve snažniju tursku nazočnost na Balkanu, ali i najavu jasnije srbijanske politike očito su osjetili i predstavnici Međunarodne krizne skupine (IGG) koja je ovih dana ustvrdila kako BiH ima „rasistički" ustav, jer u izborima za najviše dužnosti ne mogu sudjelovati manjine poput Židova i Roma, što je još 2009. konstatirano presudom na Europskom sudu za ljudska prava, u slučaju Sejdić-Finci. Krizna skupina pak smatra da BiH mora reformirati svoj ustav, ali u raščlambi stanja ocjenjuje kako bi ponovno otvaranje Daytonskoga sporazuma zahtijevalo puno više od brzoga popravka samoga ustava. IGG također smatra kako sama provedba spomenute presude ne će dovesti do poboljšanja položaja manjina, jer po njima, spor nije u diskriminaciji manjina, već u tome kako očuvati prava konstitutivnih naroda, a posebice prava Hrvata, koji su najmanja konstitutivna skupina. U izvješću se ističe kako BiH pati od neriješenih pitanja, sličnih onima koja su dovela do raspada bivše Jugoslavije pa IGG smatra, kako bi neka na brzinu sklepana skupina amandmana mogla dovesti u pitanje cjelovitost zemlje.

Međunarodna krizna skupina posebno ističe kako Hrvatima treba dati učinkovite načine utjecaja na državnu politiku.

Podjela pak zemlje na dva entiteta i tri konstitutivna naroda više nije održiva jer, kako to ističu eksperti IGG-a, tenzije stalno rastu, a zbog nemogućnosti konstituiranja vlasti postaju neučinkovite ustanove na svim razinama upravljanja. Napokon je i Krizna skupina shvatila da brza rješenja za BiH ne postoje, pa zato i smatraju kako bi provedba odluke Europskoga suda otvorila ponovno pitanje Daytonskoga mirovnog sposrazuma. Zato u svojoj analizi ističu kako će odluke, koje donesu bosanskohercegovački političari, odlučiti o tomu hoće li BiH preživjeti ili će početi njezin proces dezintegracije. Međunarodne krizne skupine zato poziva države EU da otklone uvjetovanje kandidaturi BiH za članstvo u EU provedbom već spomenute sudske odluke te da joj članstvo uvjetuju sveobuhvatnom reformom ustava. Skupina također predlaže kako bi se trebale prihvatiti mjere koje pojašnjavaju koji su dužnosnici izabrani od kojih glasača i komu su imenovani dužnosnici odgovorni te da bi trebalo dopustiti glasačima, a ne dužnosnicima na srednjoj razini vlasti da biraju svoje nacionalne prvake. Skupina posebno ističe kako Hrvatima treba dati učinkovite načine utjecaja na državnu politiku.

Robertsov plan za veliku Srbiju

Nu nekako istodobno s istupom Međunarodne krizne skupine u javnost je plasiran i plan bivšega britanskog veleposlanika u Beogradu, a sadašnjeg oxfordskoga profesora Ivora Robertsa. On pak smatra kako je potrebno održavanje nove međunarodne konferencije na kojoj bi se utvrdilo novo razgraničenje na Balkanu. Po Robertsovu mišljenju, novi Berlinski kongres jedino je logično rješenje kako bi se dugoročno stabiliziralo balkansko područje i bivša Jugoslavija. „Apsurdno je inzistirati na postojećem okamenjenom stanju, koje cijelo područje čini disfunkcionalnim i u kojem praktično nema ni jedne zadovoljne strane", kaže Roberts i napominje kako su kosovski Albanci nezadovoljni jer ni na vidiku nije njihov ulazak u UN, a kad je Kosovo u pitanju i Srbija, koja se ne može odreći 18 posto svoga teritorija.

 Ocijenivši i kako BiH ne funkcionira, ustvrdio je kako nikom nije jasno zašto bi se nekim narodima na teritoriju bivše Jugoslavije dopustio i uvažio referendum za samoodređenjem, dok je drugima to pravo uskraćeno. Roberts smatra kako bi na njegovu novom Berlinskom kongresu, uz potporu, nazočnost i jamstvo EU, SAD-a i Rusije sudjelovali i predstavnici Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, BiH i Kosova. Tamo bi potpisali novi ugovor o funkcionalnijim granicama, bez obzira na, kako je rekao, provizorne odluke iz Jajca 1943. Dodao je kako bi kongres uslijedio tek nakon ozbiljnih diplomatskih priprema, a teren bi se pripremio pozadinskim pregovorima bez ušiju i očiju javnosti. S obzirom da je Kosovu potrebno priznanje, a u sadašnjim granicama, Roberts smatra, kako ga ne će priznati Rusija i Kina, Kosove ne će moći u UN pa je zato najbolje da sjever Kosova „ostane u Srbiji". „Vrijeme je da se 17 godina nakon Daytona organizira popravni ispit na kojem će se uvažiti logika svih strana, čime bi se ispravilo i doradilo ono što se u Daytonu nije moglo sagledati", ocijenio je Roberts. U iznošenju svoga političkoga plana posebno je kritizirao politiku SAD-a, koja je, kako smatra, davala nerealna obećanja kosovskim Albancima.

Pupovac u britanskom kolu

Nekako u isto vrijeme kad je objavljen Britančev plan u beogradskoj Politici, predsjednik saborskoga Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora i vođa srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac razgovarao je s britanskim ministrom za Europu Davidom Lidingtonom. U šturom priopćenju moglo se doznati tek kako su tema razgovara bili i izbori u Srbiji te pitanje hrvatske suradnje s Nikolićevom Srbijom.

Američki pogled

Nije ostala nezapažena ni američka diplomatska inicijativa, čija se politika mogla odčitavati tek iz diplomatskoga rječnika pomoćnika američke državne tajnice Philipa Gordonau Dubrovniku i u razgovoru s predstavnicima srbijanskih vlasti u Beogradu, ali i u posjetu glavnoga rabina sinagoge u New Yorku Arthur Schneier Srebrenici, kojeg je očito isposlovao arapski lobi kod američkoga predsjednika Baracka Obame. Amerikanci se naravno protive realizaciji novoga srpskog Memoranduma, što su očitovali inzistiranjem na priznanju kosovske državnosti, ali i u Beogradu pozvali srpske vlasti da prestanu podupirati ilegalne strukture na sjeveru Kosova. U našoj javnosti je prešućen ili pak jednostrano ocijenjen Gordonov istup u Dubrovniku, koji je Hrvatsku istaknuo kao lidera, što je predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović otklonio izjavom kako "Hrvatska ima važnu ulogu u regiji, ali nema megalomanskih pretenzija biti regionalnim liderom", što je u srbijanskoj javnosti prihvaćeno dobrodošlom izjavom za razliku od američke politike, koja je sudeći po biranom diplomatskim rječnikom nastojala izdvojiti Hrvatsku iz skupine drugih balkanskih država. Američka bi se politička inicijativa mogla sažeti na razvoj strateškoga partnerstva s Hrvatskom, zadržavanje snažnoga utjecaja u BiH, Kosovu i Makedoniji te u očuvanju crnogorske samostalnosti.

Nesnalaženje Hrvatske

Iz navedenoga slijedi kako za buduće uređenje prostora država koje su činile bivšu Jugoslaviju svoj plan imaju ponajprije Srbija, Turska, zemlje EU, Velika Britanija i SAD. Nema dvojbe kako na izradbi vlastite utilitarne strategije posebno dobro rade i Bošnjaci Muslimani, koji su, kako se može vidjeti i iz obilježavanja obljetnice srebreničkoga pokolja, bez obzira na njegove stravične razmjere, štošta od diplomatskoga umijeća naučili od svojih srpskih susjeda, koji su na primjer desetljećima uvećavali broja svojih žrtava po Hrvatskoj, gradili imidž ratne žrtve te tako stjecali političke bodove i korisna međunarodna prijateljstva. Doista nije mala stvar dovesti u Srebrenicu glavnoga newyorškoga rabina, koji upozorava na nijekanje srebreničkoga genocida nad muslimanima, dok se istodobno Srebrenica uspoređuje s događajima u Gazi, koji se stavljaju na teret izraelskoj državi. Što se pak tiče hrvatske državne strategije, ona bi se nažalost mogla pretvoriti u nijekanje vlastite državnosti, što najbolje može posvjedočiti predsjednik saborskoga Odbora za vanjsku politiku Milorad Pupovac, koji i sam prednjači u izmišljanju srpskih stratišta po Hrvatskoj, radeći isto ono što su tijekom komunističke Jugoslavije činili velikosrpski ideolozi iz Beograda.

 Smanjivanje razine sigurnosnih provjera za dužnosnike i državni aparat moglo bi omogućili posvemašnju paralizu uprave, u koju bi se na različitim razinama mogli uvući upravo oni, koji ne bi imali ništa protiv realizacije novoga britanskog plana za Balkan. Svake godine sve manja proračunska izdvajanja za vojsku prilično su problematična za suvremenu učinkovitost oružanih snaga, a moralna iscrpljenost višegodišnjim progonom i sudskim procesima hrvatskim braniteljima otvara i mogućnost mekoga prodora u tkivo hrvatske državnosti. Ideološka pak podijeljenost i sadašnje svođenje države na jednu malu "životinjsku farmu", u kojoj tzv. političke elite provede naloge svojih tajnih gazda stvaraju preduvjete za ozbiljno rastakanje i unutarnje urušavanje samih temelja hrvatske države.

Moguće posljedice

Od svih navedenih strategija po Hrvatsku je najpogibeljniji Robertsov plan, koji je samo nastavak ranije plasirane britanske jugosfere. Nu dok je jugosfera imala svoj zajednički nazivak, Roberts u pitanje dovodi cjelovitost država, a relativiziranjem državnih granica i nuđenjem referenduma praktično bi se omogućilo izdvajanje hrvatskoga državnog teritorija iz sastava Republike Hrvatske, na kojem u većini živi srpska manjina.

 Uostalom, ne znajući o čemu se radi, sve su hrvatske parlamentarne stranke, a posebice vladajuće koalicije u zadnjih 12 godina moralno, financijski i političkim pogodovanjem oko dvostrukoga prava glasovanja omogućivale izgradnju infrastrukture za buduće srpsko izdvajanje iz sastava Republike Hrvatske. Uostalom takav položaj, premda protuustavan i zakonski nedefiniran, omogućio je stvarnu podjelu suverenosti, u kojoj srpska manjina danas više nego ravnopravno sudjeluje u kreiranju sudbine hrvatske države.

Što se pak tiče položaja Hrvata u BiH, na koji u svom izvješću posebno upozorava i Međunarodna krizna skupina, očito je riječ stanju u toj državi, koje izmiče ispod nadzora zapadnih zemalja pa one sad, u zadnji trenutak, pokušavaju igrati na hrvatsku kartu. Hrvati u toj igri, pod uvjetom da budu složni i dosljedni u borbi za jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima, na kraju bi ipak mogli profitirati.