POVIJESNIM bi se mogao nazvati trenutak imenovanja Tomislava Žigmanova, predsjednika najjače hrvatske stranke u Srbiji, za ministra u jednoj srpskoj vladi. Dobivši resor za manjinska i ljudska prava, našao se u možda najzahvalnijoj poziciji da poboljša status pripadnika hrvatske manjine, koja u srpskoj javnosti, prema istraživanjima, redovito kotira vrlo nisko, unatoč tome što je glavni razlog njene nepopularnosti (kao i obrnuto, srpske zajednice u Hrvatskoj), a to su ratna zbivanja 90-ih, već trideset godina iza nas.

Neki će analitičari reći da su srpsko-hrvatski državni odnosi na možda najnižim granama unazad 20-ak godina, mada je to upitno, oni su, u svakom slučaju, za obje manjinske zajednice, hrvatsku u Srbiji i srpsku u Hrvatskoj, važni jer se često, potpuno nepotrebno, prebijaju preko njihovih leđa. Međutim, ovaj kadrovski potez „svemoćnog“ Aleksandra Vučića, dodatno upozorava da s takvim negativnim ocjenama međudržavnih odnosa ne treba žuriti samo zato što u Zagrebu ili Beogradu netko nešto „ispali“, uključujući i samog Vučića, odnosno Plenkovića ili Milanovića, i time, obično u neke kratkoročne, populističke svrhe „zapali mase“. Ali to je neka druga tema, a za Hrvate u Srbiji, koji se suočavaju s nizom političkih, ekonomskih i društvenih problema, najvažnija i ohrabrujuća činjenica da po prvi put u povijesti imaju svog predstavnika na tako visokoj državnoj funkciji, s koje će rješavanje navedenih pitanja biti olakšano, i na simboličkoj i na stvarnoj, praktičnoj razini.

Druga vijest koja stiže iz susjedstva Brođanima bi mogla biti zanimljivija, ali samo nakratko. Naime, u rekonstrukciji srpske Vlade svoju je fotelju pronašao i jedan njihov sugrađanin po rođenju. Riječ je o Aleksandru Martinoviću, pravniku i članu Srpske napredne stranke. Izvori su po pitanju dijela njegove biografije, koja je nama najzanimljivija, tajnoviti, pa osim da su njegovi porijeklom s Korduna, o njihovoj vezi sa Slavonskim Brodom ne znamo ništa. Aleksandar Martinović rođen je 1976. godine, a s obzirom na podatak da živi u Rumi i da je pravo završio u Novom Sadu, za pretpostaviti je da je rodni grad napustio u burnih 80-ih ili početkom rata.

Za razliku od njegova sunarodnjaka Branka Radičevića, koga Brođani mogu barem poštovati kao velikog pjesnika i političara koji, suprotno 'općem obrascu', u svoje čestito srpstvo nije unio ništa antihrvatsko, za Aleksandra Martinovića teško je pronaći nešto zbog čega bismo ga pamtili. Sudeći po izjavama ovoga izvorno „šešeljevca“, njegove veze s Hrvatskom, a onda vjerojatno i Slavonskim Brodom, ostaju na razini frustracije, stvarne ili iz političkih razloga preuveličane. U skladu s ekspanzionističkom agendom svoje stranke i mentora, Martinoviću je Slavonija samo jedna „srpska oblast pod okupacijom“. Ostalo su poznate teze, kojih smo se nalslušali od 80-ih naovamo, a na koje se možete podsjetiti OVDJE.