Magnolija na Korzu svima je poznata. Iz godine u godine razbija sumnje da je proljeće stiglo. Preko 50 ljeta joj je. Toliko proljeća dočekali smo zajedno. I u vrijeme kada sam živio u Njemačkoj, znao sam da je magnolija na Korzu procvjetala. Uvijek mi je to netko javio.
Bilo gdje da sam bio imao sam njenu rascvjetanu krošnju pred očima. I uspomene bi oživjele. Na čekanje na nekoga ispred gimnazije, na tečaj esperanta davne 1965. Divio sam se obilju cvjetova na njenoj krošnji. Kada je 13.travnja 1964. nastava u školi iznenada prekinuta zbog potresa i kada sam lutajući razrušenim i uzbuđenim gradom stigao do magnolije, zastao sam …
Bila je u punom cvatu. Ali… nitko joj se nije divio. Njena poruka toga dana nije nikoga zanimala. Ta divna magnolija bila je zaboravljena, baš kao što je bila zaboravljena činjenica da sam ja toga dana imao rođendan. Šesnaesti rođendan i prvi kojega sa namjeravao proslaviti.
Međutim toga dana nikome nije bilo do slavlja, niti do magične ljepote magnolijinih cvjetova. Bili smo prilično usamljeni …magnolija i ja. Pisao sam toga dana o zaboravljenoj magnoliji.
I danas pišem o magnoliji na Korzu. Malo je porasla, ali u svojoj ljepoti nenadmašiva. Čini mi se isto nekako usamljena. Prolaznici na tome dijelu korza su rijetki, više ih je na južnom dijelu, gdje je više kafića. Ja sam ispred nje, gotovo jedini. Slikam ju i pomišljam …kako je to glupo. Ne može se zadržati vrijeme. Na slici će ta magnolija cvjetati vječno, a magnolija iz ove priče neće. Uskoro će odbaciti sve latice i postati opet neugledno drvo na Korzu pored zgrade Strojarskog fakulteta.
Ove godine i ja sam opet usamljen. Nesporazum u komunikaciji, nespretna formulacija dovela je do nesporazuma. Nadam se da je to kratak nesporazum. Nije mi do društva, opet lutam ulicama …ponovo se dogodio potres. Nikoga tko bi razumio moje emocije, moje raspoloženje. I onda shvatih da nisam sam. Tu je moja magnolija. I ona usamljena.
Opet smo magnolija i ja saveznici u osami. Kao i prije 45 godina. Opet smo neshvaćeni, zaboravljeni. Ali dobro je da je tako. Tko zna, možda bih i ja sada sjedio u onom drugom dijelu korza u jednom od kafića. Možda ne bih imao potrebu diviti se ovoj gradskoj ljepotici. I zašto ja primijetim tu ljepotu samo onda kada se dogodi neki potres ili kada sam na tisuće kilometara udaljen od nje.
Pomislih. Ova magnolija ima jednu jedinu ulogu. Treba nam samo reći da je u naš grad stiglo proljeće. Nekada su se ljudi veselili da im to baš ona …magnolija …ispred tadašnje gimnazije poruči. Sada …u inflaciji vjesnika proljeća, u nedostatku shvaćanja života oko sebe, u površnom i prolaznom brzoživućem svijetu, malobrojni su oni, koji vole da ima baš magnolija to kaže. Više se vesele kada to saznaju preko mobitela, interneta, televizije…
Zanimanje za stvarni život i njegov način komuniciranja je opao. Baš kao i za moju priču, koja se nekako izgubila u moru drugih tema, beznačajnijih i manje vrijednih. A i ja, isto kao i magnolija imam samo jedan način prezentirati svoju vijest. Ja …tako da ju napišem. To sam i učinio, ali njena poruka ostala je neprimijećena. Objaviti ju …koga bi to zanimalo? Magnolija je degradirana u uspomene i sjećanja. Sada se doživljava virtualna stvarnost, čežnja za nekim drugim boljim životom.
Jasno mi je da smo magnolija i ja relikti prošlog vremena, kada se živjelo sporije, kada nije bilo drugih atrakcija. Naš način reći nešto …nije više posebno u modi. Ipak …
John Lenon je rekao: život je ono što se događa dok mi pravimo planove za njega. Da je poznavao magnoliju na korzu, sigurno bi njegova poruka glasila: život je magnolija.
Izvor: Hrvatski Glas Berlin
