KAKO sam sve više vremena provodio u skvotu počela mi se raspadati veza. U jednom trenutku sam otkazao stan, odlučio se tamo potpuno preseliti i odustao sam od faksa. Starci su mi profesori, a brat i sestra doktori. Kad su ušli u skvot, brat i sestra su se pogledali i odmah izašli na dvorište, a mama i tata su se čak potrudili doći do moje sobe. Ali bili su potpuno izbezumljeni.

Bio sam na petoj godini studija medicine i imao sam potpuno uređen život. Iz Požege sam doselio u Zagreb, rentao stan, imao djevojku i svirao u bendu. Jedne večeri sam s prijateljem otišao na otvorenu večeru u BEK. To je bio skvot u napuštenoj zgradi nekadašnje obrazovne ustanove Vinko Bek u Nazorovoj ulici. Nisam tada previše znao o skvotovima, niti me to zanimalo. Za mene je taj svijet bio potpuna nepoznanica. Mislio sam da su skvoteri ljudi koji spavaju u napuštenim zgradama i ne rade ništa korisno. Sve to djelovalo mi je čak odbojno.

Međutim, došao sam na večeru i apsolutno se zaljubio u cijelu tu ideju. Bilo mi je to predstavljeno kao jedna plemenita, slobodna ideja koja ima glavu i rep. Vidio sam to kao savršenu alternativu sistemu. Svidjelo mi se da ekipa u tom prostoru gradi Društveni centar BEK, pomaže užoj i široj zajednici i pritom nema osobni novčani profit. Svi imaju smještaj, hranu, prostor za oblikovanje i ekspresiju sebe.

Bila je to skupina od 15-ak talentiranih ljudi koja se okupila na jednom mjestu. Redom, svi slobodni umjetnici i svi oštećeni na svoj način. Bili su to prilično revoltirani ljudi koji ne mare za autoritet i imaju slobodno djelovanje koje nije bezglavo. Odmah sam si stvorio u glavi sliku dvorišta ispred te zgrade u kojem se igraju dječica iz susjedstva, dolaze nam studenti, radimo prekrasne izložbe, predstave i koncerte. Slobodan si od bilo kakvog financijskog aspekta i radiš samo da budeš tamo i kreativno se razvijaš,  kazao je Luka Bucić za Telegram, čiji članak u cijelosti možete pročitati ovdje.