Pročitavši strip album „Odmetnuti" i sam se htio „odmetnuti" i poći putem bezakonja. Planovi su se izjalovili, ali upoznao sam jednog od autora tog stripa –Gorana Sudžuku. Taj prvi susret je bio u zagrebačkom klubu „Krivi put", nedaleko Ministarstva kulture RH (a koje je bilo cilj putovanja osječke strip ekspedicije, točnije dogovori oko programa udruge StripOs koji će biti upućeni spomenutom ministarstvu). Nekako sam uspio se suzdržati i ne tražiti odmah autogram, intervju, crtež, skicu, uvojak kose i slične kolekcionarske memorabilije, kako to obično biva prilikom ovakvih susreta. Drugom prilikom smo se susreli tijekom CRŠ-a. Tada je Goran radio na jednom strip projektu i pao je dogovor za intervju po završetku ugovorenih obveza. Inače, detalj iz „Odmetnutih" koji je uvjetno rečeno „kupio" dobar dio publike je i onaj kada glavni lik Story napiše knjigu, pa mu je dušmani spale, zatim on ponovo napiše tu knjigu te ju sam spali! Dakle, o tom serijalu, danu profesionalnog strip crtača, nagradama, novim i starim projektima u slijedećim retcima...

S. P.: Pozdrav Gorane. Prije svega hvala što ste se odlučili podvrći „trećem stupnju"! Dok se kolega prisjeti malajskih trikova za pjevanje koje je vidio u filmu „U vodama Žutog mora" sa Jean Harlow i Walace Beerijem možemo odpočeti s mučenj... ovaj, intervjuom. Recite mi što ste radili dvadeset i drugog srpnja 2002. u sedamnaest sati i dvanaest minuta?

G.S.: Vrlo vjerovatno sam pio dupli espresso i 2 deci mineralne u kafiću „Jazz" na Jarunu.

S.P.: A u dvadeset i dva sata i četrdeset minuta trećeg ožujka 1986.?

G.S.: Lako je moguće da sam pio treći „bambus" u klubu „Jabuka" na Tuškancu.

S.P.: Hm... Dobro. A sada mi kažite, jeste li ikad krali orahe?

G.S.: Odgovorno tvrdim – nikad!

S.P.: Ovi odgovori će biti sasvim dostatni za naše planove svjetske dominacij... mrmlj, htjedoh reći promocije stripa... Nego, krenimo od početka pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti. Goran Sudžuka i strip. Neke su stvari poznate, no kako je zapravo počelo? Kako je izgledao koloplet okolnosti u kojima ste zaključili - hoću crtati stripove?

G.S.: Vrlo klasično ... Odrastao sam uz kioske prepune stripova koje su svi čitali, kupovali, mjenjali, posuđivali i poklanjali. Naučio sam čitati uz stripove, crtao od kad znam za sebe. I oduvijek sam crtao stripove, to jest, pokušavao ih crtati. Crtao sam likove iz drugih stripova, smišljao svoje.

S.P.: Odrasli ste u Zagrebu, je li postojala grupa, unutar vašeg kruga društva, koja je čitala stripove? Jesu li nastavili s tom strašću? Ujedno, kada ste prvi puta objavili nekomercijalan strip, samostalno ili u suradnji s scenaristom ili drugim crtačem?

G.S.: U osnovnoj školi su gotovo svi čitali stripove, a nekolicina nas je i crtala, onako, neobavezno. Mene je to držalo više od drugih i upisao sam se u Školu za primjenjenu umjetnost i dizajn. Tamo sam upoznao Edvina Biukovića i još neke momke i tu se počela rađati želja i ambicija da se stripom bavimo ozbiljno. Da nam to bude životni poziv. Ostali su odustali od toga s vremenom, ali Eddy i ja smo ustrajali. Bilo je to i vrijeme kada je, pored svih silnih stranih stripova, bila užasno jaka i domaća scena. Kordej, Pahek, Janjetov i mnogi drugi bili su nam heroji koliko i Jean Giraud, Buscema ili Hermann, ali stvarniji, životniji jer su naši. Silno smo željeli jednoga dana biti dio toga i nije nam se to činilo kao puka maštarija, nego kao vrlo izgledna budućnost.
Prvi strip sam objavio, kao mnogi drugi iz moje generacije, u „Patku" - strip časopisu koji je uređivao Krešimir Zimonić. Strip se zvao „Nije vrijeme za heroje" i nacrtao sam ga prema vlastitom scenariju.

S.P.: Nekako prvi doticaj s Vašim radom je bio strip „Batler Albert", epizoda objavljena u Reporterovom Comixeru. Nažalost, objavljen je samo jedan broj te odlične revije, no i to je za mnoge koji su sudjelovali u istom bila dobra odskočna daska. Sa čitateljskog stanovišta, često sam se vraćao na tu reviju, pa evo i sada. Recite kako je to izgledalo, redakcija, planovi, kolege? Pored odličnog koncepta epizode Batlera Alberta koja je objavljena u istom (sa porukom kako Rock and Roll konzervira), tamo je objavljena cijela rapsodija stripa naslova poput: „Seru li guzice?", „Crni Popaj", „Gluhe Laste", „Ima li krokodila u New Yorku?", pa onda onaj o lukavom Isusu i tekst s kojim se nikad neću složiti o bendu „Kojoti" koji su peglali u to vrijeme...

G.S.: Hm. Okej, valjda tvoj prvi doticaj, valjda je to stvar generacije. : )
Prije te epizode nacrtao sam još četiri. Isprva za njemački časopis „Gespenster", a kasnije za Đanišev „Stari Mačak". Prije „Comixera" sam objavio nekoliko kraćih stripova u „Patku", a mislim da sam tada već počeo raditi i „Svebora i Plamenu" za „Modru Lastu". Tako da meni „Comixer" nije bio odskočna daska, nego još jedan strip časopis pokrenut u '90-tima. Njega je pokrenula ekipa koja je prethodno objavljivala fanzin „Stripoholic", ovaj puta uz podršku „ozbiljnog" izdavača. U redakciji nikada nisam bio, ali poznavajući ekipu, sigurno je bilo veselo! Planovi su bili grandiozni, ali drugi broj nikada nije izašao. Međutim pamtim sprovod u tadašnjem „Klubu Istrana" koji smo mu organizirali – pretvorio se u strašan dernek, naravno.

S.P.: Imate pravo, otprilike se radi o prvom doticaju moje generacije (83/84) s Vašim radom. Zahvaljujući Comixeru, onom jednom broju „Endema" što je bio objavljen na kioscima i ako se ne varam, jednom broju „Striporame", došao sam do zaključka da su najbolje revije one koje izađu u jednom broju... Slažete li se?

G.S.: Ne, nikako se ne mogu složiti s tim. „Endem" je izlazio prije i poslije tog kiosk izdanja i mnogi od tih brojeva su bili bolji. „Patak" prije toga i „Q Strip" kasnije su puno odličnih stripova.

S.P.: Krenimo malo dalje. Kako izgleda radni dan jednog profesionalnog crtača stripa? Koji pribor preferirate? Koliko koristite mnogobrojna elektronska pomagala? Iz primjera drugih crtača, imate li pomoćnicu?

G.S.: Nemaju svi profesionalni crtači istu rutinu, ali moja izgleda otprilke ovako; ustajanje u kasno prijepodne, šetnja psa, dućan, doručak. Kava u obližnjem kafiću ako je lijepo vrijeme ili ako imam društvo. Ako ne, onda kod kuće uz internet. Pa lagano na posao do kasnog popodneva. Pa ručak, šetnja psa, pa natrag na posao. Nekad sam znao raditi do kasno u noć, danas više ne mogu.

Pribor je „old school" – plava drvena bojica, eventualno obična tehnička olovka za finiširanje, pa kist, pero, tuš, flomaster.

Internet koristim za traženje dokumentacije kad treba, gotove crteže skeniram u Photoshopu. U zadnje vrijeme pomalo koristim Google SketchUp za perspektivu i poneki 3d model.

Moja pomoćnica je kujica Točkica. Njeno pomaganje se sastoji od toga da bude izgovor da se maknem od crtaćeg stola. : )

S.P.: Ovo je bio uvod u slijedeći niz pitanja koje je kolega pripremio, a vezano za serijal „Odmetnuti" koji ste radili. U originalu „Outlaw Nation". Dobili ste nagradu „The Russ Manning Most Promising Newcomer Award" za taj serijal. Jeste li ju osobno primili i kako je izgledala dodijela? Imate li koju fotografiju tog događaja? U konačnici, što ta nagrada u svijetu stripa znači, ali i Vama osobno što predstavlja?

G.S.: Da, primio sam je osobno jer sam te godine bio u San Diegu na strip konvenciji gdje se dodjeljuje. Na žalost nikakvih fotki nemam sa tog događaja. Ta se nagrada dodjeljuje zajedno sa nagradama „Will Eisner" koja je svojevrsni Oskar u svijetu stripa. Poput Oskara, ona se dodjeljuje u velikom broju kategorija, a jedino se ona za najboljeg debitanta zove po Russu Manningu i dodjeljuje se na početku ceremonije. Od silnog uzbuđenja cijeli mi je događaj u maglovitom sjećanju i nemam pojma ni što sam rekao na pozornici. Sjećam se samo da sam odmah nakon toga izašao van da utažim svoju nikotinsku ovisnost i više se nisam vratio u dvoranu! Tada mi je nagrada značila puno. Prvi razlog je što je istu tu nagradu šest, sedam godina ranije dobio i Eddy Biuković za „Grendel Tales", a drugi je što sam dan kasnije upoznao legendarnog Johna Buscemu koji se sjetio da me sinoć vidio na pozornici i čestitao mi zbog toga. Inače, dugoročno to i nije velika stvar. Svake godine novi debitanti dobiju nagradu, a tebe će ljudi zapamtiti jedino ako si nakon toga radio nešto vrijedno pamćenja.