Trideset godina nakon 'Božićnog Ustava' od 22. prosinca 1990., kojim je utemeljena hrvatska samostalnost, moguća je bilanca cijelog tog razdoblja. Nakon uspjeha u obrani zemlje i uzastopnih izbornih pobjeda, pobjednički HDZ i predsjednik Franjo Tuđman zavladali su autoritarno, zanemarujući vlastite demokratske proklamacije i programe, a ponekad i ustavne i zakonske odredbe. Vojska je bila politizirana, policija instrumentalizirana, sudstvo izloženo upletanju politike.

Privatizacija državne i društvene imovine bila je klijentelistička, prema stranačkim zaslugama i kriterijima političke podobnosti, što je ratom osakaćenu privredu dodatno unazadilo i udarilo temelje korupciji. Uskogrudni nacionalizam iz predratne i ratne propagande prenesen je i u prve poratne godine.

Državom se upravljalo metodama naslijeđenima iz vladavine jednopartijskog socijalizma, a društvo je bolovalo od dječjih bolesti primitivnog kapitalizma. Nasuprot proklamiranoj proeuropskoj orijentaciji, Hrvatska je tonula u samoizolaciju", opisat će protekle tri decenije povjesničar Ivo Goldstein u novoj knjizi "Hrvatska 1990. - 2020. Godine velikih nada i gorkih razočaranja".

Krhko pamćenje

Iako su poznate, Goldsteinova knjiga je dokaz kako vrijedi ponoviti činjenice. Jer pamćenje je krhko, a prošlost se zaboravlja bez obzira na to radi li se o Tuđmanovim diktatorskim ambicijama ili da od 2012. svjedočimo stalnom urušavanju političke i društvene stabilnosti, ponajprije zbog radikalizacije na desnici.

"Temeljna je odgovornost za to na HDZ-u, iako će ta stranka uvijek tvrditi da ona s radikalima nema nikakve veze", piše autor pa uzvraća kako se HDZ u dva navrata na krilima nacionalizma vraćao na vlast, i to po vrlo sličnom konceptu - prvi put nakon poraza na izborima 2000., drugi put nakon poraza na izborima 2011.

U prvom je slučaju vođa bio Ivo Sanader, u drugom Tomislav Karamarko. Demoralizirana stranka obilježena korupcijom i klijentelizmom vraćena je u te dvije situacije na vlast koju godinu poslije homogenizacijom i radikalizacijom na temelju nacionalističko-konzervativne matrice.

U tom povratku na vlast nisu se birala sredstva - ona su umnogome izlazila izvan liberalno-demokratskih koncepata, često su bila otvoreno nasilna. Sve to vodi prema potpunom bespravlju. Velik dio građana izgubio je povjerenje u institucije, što je temelj funkcioniranja svake normalne liberalne demokracije. Prijeti nam daljnje urušavanje, što bi značilo da se hrvatsko društvo pretvara u društvo s iliberalnom, autoritarnom državom, sa svim popratnim negativnim socijalnim, političkim i ekonomskim posljedicama.

U golemom dijelu javnosti nestalo je povjerenja u struku i znanje općenito. Ne dovode se samo u pitanje tvrdnje povjesničara da su ustaše općenito bili loši momci, odnosno fašisti, ili nacisti, svejedno, nego se čak ni fizičarima i astronomima ne vjeruje da je Zemlja okrugla, a biolozima da je Darwinova teorija evolucije utemeljena.

Svakakve i raznorazne teorije urote manifestiraju svu svoju opaku ćud čak i u konkretnim situacijama - kako izvesti informatički skok, kad debatama o uvođenju 5G mreža dominiraju pitanja o njihovoj štetnosti? Kako okončati pandemiju covida-19 u Hrvatskoj kad se prema istraživanjima javnoga mnijenja prevelik postotak stanovništva, čak i medicinskog osoblja, ne želi cijepiti?

Otvaranje prema drugima

Ili kako piše u knjizi, Hrvatska je nedvojbeno dugotrajno intelektualno zapuštena zemlja, uz moralni rasap. Ivo Andrić je u poznatoj pripovijetki "Svadba", opisujući svadbu ratnog dobitnika, novopečenog bogataša i pravog skorojevića Huse Kokošara, napisao kako u poremećenim vremenima "zli zavladaju, a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore, a čestiti i mudri umuknu, pravovjerni izgube nadu i pravac u životu".

Ta Andrićeva misao djelomice bi mogla pomoći u razumijevanju posljednjih 30 godina hrvatske povijesti: u ovoj knjizi Goldstein je nastojao na mnogo primjera pokazati kako su "zli zavladali, a dobri im se pokorili", kako su "pravovjerni" uistinu dobrim dijelom "izgubili nadu i pravac". Kako su "nevaljali i maloumni progovorili".

I kako su "čestiti i mudri umukli" i kako su to učinili djelomice i stoga što je u Hrvatskoj kritička misao, ako i nije bila progonjena, često tijekom povijesti bila na niskoj cijeni. Tako je i posljednja tri desetljeća. Umjesto da se potiče otvorena rasprava o najbolnijim i najosjetljivijim pitanjima, kritičare napadaju i stigmatiziraju. A to sigurno nije put prema boljitku.

Što Hrvatska treba napraviti da bude bolja država i kako objasniti paradoks da se situacija počela pogoršavati od 2012., dakle, de facto, otkako smo ušli u EU?

"Treba zagovarati najbolje politike koje postoje, otvarati se prema drugima i drukčijima. Valja intenzivirati kontakte sa susjedima te sporove koje imamo što je moguće brže rješavati. Valja se riješiti stigme male balkanske državice koja je sa svima zavađena i koja ujutro mrzi sebe, a popodne cijeli svijet.

Neću reći da bi u tom slučaju problemi sami od sebe nestali, ali sve bi išlo puno lakše. Važna mi je u tom procesu 2012., kad je pokrenuta inicijativa za raspisivanje referenduma o ustavnoj definiciji braka. Tako je počela konzervativna revolucija.

Ona nije ekskluzivni hrvatski fenomen, jer se slične stvari događaju i u drugim postsocijalističkim državama. Dakle, to nije ništa neobično, ali daje poticaj konzervativizmu, a on, barem u hrvatskom slučaju, pogoduje jačanju drugih negativnih trendova, prvenstveno klerikalizaciji, a onda i betoniranju korupcije i klijentelizma", upozorio je Goldstein u razgovoru za Magazin.

To opet vraća na temeljno pitanje koje lebdi nad posljednjih 30 godina hrvatske povijesti: koliko se osamostaljivanje isplatilo, štoviše - je li se uopće isplatilo? Prema "Hrvatska 1990. - 2020. Godine velikih nada i gorkih razočaranja", odgovor na to pitanje lako je dati: hrvatskom osamostaljivanju nije bilo alternative, jer je agresija bilo kakav drukčiji ishod učinila nemogućim.

Od svih mogućih pitanja ono o tome je li na Hrvatsku izvršena agresija ili nije čini se najmanje spornim. Činjenice prezentirane u ovoj knjizi, kao i njihova interpretacija, svakako navode na pozitivan odgovor. Izrazio je to već 1993. i Slavko Goldstein vrlo jednostavnim riječima, čija se istinitost teško može poreći - "bilo je 1990./91. e mnogo neprimjerenih ispada s hrvatske strane, osobito iz redova vladajuće stranke, ali nikad takvih razmjera koji bi bili opravdanje za pobunu i tako krvavi rat.

To su razlozi za zabrinutost, za istupe u parlamentu, pa i za masovne proteste i demonstracije, ali dok sva sredstva nisu iscrpljena - a nisu bila primjereno pokušana - nema opravdanja za mitraljez. Razaranje Jugoslavije krenulo je iz Beograda pod vodstvom Slobodana Miloševića 1988. Tek je to dalo snažan zamah nacionalnim separatizmima u Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje".

Međutim, odgovoriti na sva ostala pitanja, koja se logično nameću, mnogo je teže: jesmo li sami, oslobođeni tutorstva drugih, sposobni organizirati i voditi uspješnu državu? Čini se, pogotovo iz iskustva posljednjih pet godina, da bi odgovor u značajnoj mjeri mogao biti niječan.

Jugoslavenski federativni okvir 1980-ih bio je nagrizan, uništavan i naposljetku razoren - pokazalo se da nije mogao preživjeti, čak i lišen socijalizma/komunizma koji se globalno pokazao neuspješnim. Međutim, ta se socijalistička SFRJ u jednoj dimenziji, barem do sredine 1980-ih pokazala boljom od država koje su nastale na njenim ruševinama, jer je barem do sredine 1980-ih onemogućavala da otvoreni i radikalni nacionalizam prodre u upravljačku elitu.

Zašto je Ivo Goldstein pesimist?

"Činjenica jest da približno 70 posto građana ove zemlje smatra da Hrvatska ide u krivom smjeru. I ja sam dio tih 70 posto. U knjizi sam ne samo ispričao priču o tome što se dogodilo - onako kako sam ja to sve vidio, nego sam i postavio pitanja kako i zašto se sve to dogodilo. Onda sam pokušao dati i odgovore na ta pitanja. Logično su se na te odgovore nadovezala i pitanja o tome gdje smo i kuda idemo.

Danas je potrebno postaviti i pitanje - koje će se mnogima učiniti heretičko - je li se osamostaljenje isplatilo? Ono što se dešavalo u Hrvatskoj od devedesetih do danas, a pogotovo posljednjih godina, može nas navesti na ovakav ili onakav odgovor.

Smatram da su se unatoč svim zastranjenjima, zabludama i nevoljama u nekim aspektima u proteklih trideset godina dogodili pomaci nabolje. No, u isto vrijeme Hrvatska je zaostala u odnosu na sve postsocijalističke države članice EU. Druga stvar - Hrvatska 1990.-91. nije samostalno odlučivala o svojoj sudbini.

Postojao je snažan naboj da se ide u osamostaljenje, ali ključan faktor u toj priči bila je agresivna politika Miloševićeva režima i zločinačka uloga Jugoslavenske narodne armije. Nakon niza zločina, a kulminacija je bila u Vukovaru, bilo je posve očito da Hrvatska i Srbija više ne mogu biti u zajedničkoj državi. To je naposljetku shvatila međunarodna zajednica i podržala raspad Jugoslavije", drži Ivo Goldstein.

Ali, on u knjizi upozorava kako je Hrvatska u stanju političke i ekonomske entropije. Isto tako, danas divinizirani Franjo Tuđman umnogome je zaslužan za sve ovo što danas imamo, za to kako Hrvatska izgleda 2020. Stvorio je društvene, političke i ekonomske odnose koji funkcioniraju i danas, 21 godinu nakon što je umro.

Stvorio je kastu veterana-branitelja, uveo u javni prostor nacionalističku/šovinističku retoriku i politiku, svjesno zanemarivao proizvodnu ekonomiju, osobno pridonio širenju korupcije, klijentelizma i nepotizma, ograničavao medijske slobode i nastojao osobno kontrolirati najvažnije društvene segmente.

Zbog toga, treba reći - "car je gol", to je, uostalom, smisao historiografije, kao i svake druge društvene i humanističke znanosti. S lakirovkom po kojoj Franjo Tuđman nije dijelio BiH, kako je on "hrvatski George Washington", kako je "Oluja bila čista kao suza", kako su pretvorba i privatizacija dale pozitivan poticaj privrednom razvoju i tomu sličnim floskulama i nebulozama - ova zemlja ne može živjeti i preživjeti. "Hrvatska se mora suočiti sa zbiljskom slikom o samoj sebi", poruka je knjige, premda treba sumnjati da će ju poslušati puno ljudi u ovoj zemlji.

Nakon što je obradio prva tri desetljeća nezavisnosti, zanimljivo je čuti Goldsteinovu prognozu na novinarsko pitanje kako će izgledati Hrvatska za 30 godina?

Vlak napretka

"Sve ovisi o tome hoćemo li se uspjeti ukrcati u vlak napretka. Nije nemoguća misija, jer smo se ipak uspjeli dovoljno dobro posložiti da zadovoljimo uvjete za ulazak u NATO i EU. To su vrhunska postignuća koja su dugoročno dobro pozicionirala Hrvatsku. A budućnost će uvelike ovisiti o demografskim trendovima jer ako se nastavi depopulacija, Hrvatskoj prijeti svakovrsni slom. Stoga Hrvatska mora postati imigracijska zemlja.

U posljednjih 150 godina imali smo dva razdoblja velikoga gospodarskog i društvenog napretka - to su bila posljednja dva desetljeća 19. stoljeća te 50-e i 60-e godine 20. stoljeća. U isto vrijeme u Hrvatsku se doseljavalo mnogo ljudi, vjerojatno najviše u odnosu na druga razdoblja. U imigrantskom valu potkraj 19. stoljeća doseljavalo se iz drugih dijelova Austro-Ugarske, a u drugom iz drugih dijelova Jugoslavije.

Mislim da već sama pomisao na taj pretpostavljeni imigrantski val u budućnosti izaziva strahove u etnonacionalista koji državu vide kao svojevrsnu biološko-genetičku ili plemensku zajednicu, a ne kao okupljanje građana oko nekih zajedničkih vrijednosti, institucija, političkih uvjerenja i pripadnosti zajedničkoj državi. No, ovo drugo poimanje države treba u Hrvatskoj postati dominantno kako bi se uopće izvukli iz gliba u kojem smo se našli", zaključio je Ivo Goldstein razgovor o svojoj posljednjoj knjizi.