ŽIVOTNA želja Fahrudina Muminovića bila je da pronađe Srbina koji ga je spasio od sigurne smrti u srpnju 1995. No to se neće, na njegovu veliku žalost, nikad dogoditi jer je Fahrudinov spasitelj nedavno umro, piše 24sata. 

On je jedini dječak koji je preživio strijeljanje u Srebrenici. Imao je samo 7 godina kad su njega i oca u srpnju 1995. godine odveli iz obiteljske kuće u rodnom selu Urkovići iznad Konjević polja.

- Meni je otac rekao da se sakrijem ispod kreveta, ali su nas našli i izveli vani. Svezali su nam bijele marame oko očiju da ne vidimo kamo nas voze. Ušli u kamion, sjećam se zelene cerade. Vozili su nas i vozili i onda smo odjednom stali. Izveli su nas iz kamiona i naredili da legnemo. I svi smo legli na stomak i poredali se. Počeli su pucati po nama .. - ispričao je Fahrudin tek nedavno. Godinama se nije znalo za njegovu stravičnu priču. On je bio zaštićeni svjedok Haškog Tribunala.

Pronašli ga u bolnici u Zvorniku

Tamo je proveo osam mjeseci i kaže da se ne sjeća tog perioda. Mjesecima ga je tražio stric Ramo, a na kraju ga je u bolnici pronašao Međunarodni Crveni križ.

Prebačen je u bolnicu u Tuzli i to tek nakon trećeg pokušaja, a stric kaže da su u zvorničkoj bolnici pokušavali prikriti da je dječak ranjavan. U otpusnom pismu napisali su da je pronađen u šumi. A to je kazao i vozač koji ga je spasio iz straha da bi ga netko mogao iz bolnice vratiti na strijeljanje.

'Trzam se u snu'

- Moja kuća nije obnovljena iako su mi mnogi obećali pomoći. Mnoge druge su obnovili. Trenutno ništa ne radim. Tamo se svi poljoprivredom bavimo. Imamo nešto malo ovaca i krava. Ne može se tu živjeti - istakao je Fahrudin koji i danas ima noće more.

- Sjećanja me bude, nekada se trznem u snu, uplaše me. Liječnici, psihijatri su prije dolazili i obilazili nas, sada više ne. Oca se sjećam malo. Mogu malo razmišljati o lijepim stvarima - kazao je u intervju Face televizije. 

'Volio bih upoznati obitelj svog spasitelja'

Zbog toga što je uradio i što je u Haagu svjedočio protiv Srba, cijelog života bio je obilježen. Na sahranu mu je došla samo najuža obitelj - kazao je Muminović.

- Sada, kada njega više nema, volio bih se upoznati s njegovom ženom i dvojicom sinova. Oni žive u Finskoj, a tamo su se preselili iz Rusije. Kada bih se sreo s njima,zahvalio bih im što sam danas živ i rekao im da je njihov otac bio veliki čovjek, hrabar, ljudina. On je spasio meni život, a čovjek koji spasio jedan život, kao da je spasio cijeli svijet. Ako budu željeli, zagrlio bih ih, poljubio, jer ako me prihvate, bit će mi prijatelji i obitelj - kaže Muminović.

Izgradit će im novu kuću

Gradnja će početi kada se za to stvore vremenski uvjeti, a lokaciju za novu kuću Muminović će, kaže, dogovoriti s potpisnicima ugovora i donatorima koji su najavili dolazak u Urkoviće.

Drago mi je što ću konačno i ja imati krov nad glavom. Puno će mi to značiti. Bilo je teško što nisam imao svoju kuću. Nas deset živi sa stricem. Sanjao sam o svojoj sobi, kupaonici, nekom kutku koji će biti samo moj. I, evo, Bog dragi je dao da i ja imam nešto svoje – kazao je Muminović za „Dnevni avaz".

Fotografije svojih roditelja prvo je što će unijeti u novu kuću. 

Komentar
Uoči Božića, sa zadovoljstvom prenosimo članak katoličkog dnevnika 24sata koji podsjeća na čovjeka čije ime zaslužuje biti zlatnim slovima upisano u povijest ovih krajeva. Pričama u kojima ističemo naše zlo i njihovo dobro - čovjeku i Bogu smo mili. Mislim. I obrnuto, pričama u kojima ističemo naše dobro i njihovo zlo te svoje zločine pravdamo njihovim - odvratnim alibijem, 'a što su oni nama činili' - sudjelujemo u održavanju mržnje i stvaranju preduvjeta za nova klanja i nove poruke: Srbi, Balije, Bosanci, Pederi... Sirijci - raus! (J. Zovak)