Uobičajena definicija nacije kaže kako je to društvena skupina nastala na određenom povijesnom stupnju razvoja proizvodnje i podjele rada (robno-novčane privrede), kao zajednica koja u sebi objedinjuje kulturne, političke i ekonomske uvjete života i zauzima određeni teritorij. Nacija je nastala u razdoblju prelaska iz feudalizma u kapitalizam. Posebice su je pokrenule buržoazijske revolucije u Europi. Devetnaesto stoljeće smatrano je odlučujućim za konačno oblikovanje nacija u Europi te se stoga ono naziva „stoljećem nacija". Dvadeseto stoljeće, također, donosi mnogo novih nacija, nacionalnih pokreta i država.

Kada je došlo do konačnog oslobođenja, te su etničke grupe pronalazile sve više međusobnih razlika te su se počele pozivati na tradiciju svojih dinastija i prostora koje su zauzimale prije pada pod tursku vlast. Njihovom etničkom udaljavanju doprinijela je i različita religija te djelovanje crkve. 

Buržoazijske revolucije same po sebi, zahtjevima i aktivnostima, pokreću nacionalno pitanje. Potreba za širenjem ekonomskog prostora, odnosno veće tržiše i brojnija radna snaga, postaju prioritet. Najprije u Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj, kasnije u Italiji (Savojska dinastija kao pokretač ujedinjenja), a zatim i u Njemačkoj (poznato Bismarckovo ujedinjenje nazoje „odozgor") te u Skandinavskim zemljama.

Početkom dvadesetog stoljeća dolazi do raspada tri velika carstva (Turska, Austrougarska, Rusija) i formiranja više nacija i nacionalnih država. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća počinje proces oslobađanja od kolonijalizma u Africi i nastanak novih nacionalnih država. Svi ovi procesi odvijaju se kroz izbijanje sukoba, revolucija i ratova koje vode oslobodilački pokreti. To ima dobre i loše strane. Dobra su strane raspadanje starih, uglavnom feudalnih struktura društva (Turska, Rusija) te konzervativnih, tradicionalnih društava (Austrougarska), zatim oslobađanje od kolonijalnog ropstva i stjecanje samostalnosti i neovisnosti (Afrika). Loša je strana to što suprotnosti među novim nacijama i njihova težnja za formiranjem nacionalnih država, dovode do širenja sukoba. Nacije nastale raspadom tri spomenuta carstva, ulaze u novo stanje - bez identiteta, bez oblikovanog etničkog sadržaja i određenog prostora, nezaštićene, izložene različitim utjecajima i teritorijalnim težnjama iz okruženja.

Na mjesto ranijih carstava dolaze nove federacije (SFRJ, Čehoslovačka, SSSR) koje uključuju novonastale i još nedovoljno oblikovane nacije i tako ih zaustavljaju „na pola puta" do njihovog konačnog oblikovanja nacionalnih država. Novonastale federacije grade socijalizam, osnovan na komunističkoj ideologiji o socijalnoj jednakosti. Tako se nacionalno pitanje potpuno potiskuje u ime klasnog pitanja, bratstva, jednakosti i budućnosti. Takvo stanje, međutim, nije potrajalo ni jedno stoljeće. Krajem 20. stoljeća dolazi do raspada tih federacija. To se, često, događa kroz sukobe, žrtve i materijalna razaranja. Sve to dovodi do nastajanja novih nacija i nacionalnih država.

Tijekom dvadesetog stoljeća dominiraju dvije teorijske koncepcije o nastanku, razvoju, ulozi i sudbini nacije.

Marksistička teorija ističe kako nacionalno pitanje treba ustupiti mjesto klasnim problemima i pitanjima. Nacija je samo prostor u kojemu treba doći do oslobođenja rada. Proletarijat kao klasa, subjekt je razvoja društva i emancipacije čovjeka, a ne nacija u cjelini. Naime, nacionalni interesi, uski su i jednostrani. Proletarijat ima općeljudske interese i univerzalne ciljeve - oslobođenje čovjeka od svih eksploatatorskih i porobljivačkih sila. Nacije trebaju raditi na širenju prostora i stvaranju uvjeta za radničku klasu i klasnu borbu kao pokretače nastanka novog, humanog, ljudskog društva. Marksistička teorija zagovara tezu o proleterskom internacionalizmu (radnik nema ni nacije niti domovine) kao jedinoj formi integracije. Rješenjem klasnog pitanja, riješeno je i nacionalno pitanje. Nacionalno se potiskuje u korist klasnog.

Liberalna teorija kreće od stava da nacije imaju povijesn opravdanje i značaj samo ako prelaze postojeći prag etničkih granica i postaju integrativnije od prethodnih etničkih grupa u pogledu teritorija i stanovništva. Nacije se trebaju ukrupnjavati kako bi širile prostore za slobodno tržište i ekonomski, tehnološki i društveni razvoj. Nacije imaju smisla i „igraju" pozitivnu ulogu samo ako su integrativne i potiču ukupan razvoj društva. Razmišljajući o integrativnosti nacija, talijanski teoretičar R. Macini (1805.-1872.), iznio je tezu da u budućnosti Europe ima mjesta samo za desetak nacija.

Zašto se teze i predviđanja marksističkih i liberalnih teoretičara nisu ostvarile do naših dana? Zašto se proces odvijao čak i u potpuno suprotnom smjeru? To je najbolje objašnjivo na primjeru Balkana - područja koje je dugo bilo pod Osmanskim Carstvom. S obzirom na to da je ono etnički bilo vrlo heterogeno, značajniju unutrašnju homogenizaciju bilo je teško dosegnuti, a istovremeno je postojala izvjesna bliskost među mnogim grupama (jezična, tradicionalna, sličan povijesni razvoj), posebice u odnosu na porobljivača, zajedničkog neprijatelja. Zato su ove etničke grupe težile oslobođenju od tuđinske vlasti i formiranju svoje države, po uzoru na okruženje. U svim tim težnjama, one su povremeno surađivale i oslanjale se jedna na drugu u pružanju otpora turskom osvajaču (kasnije i austrougarskom). Međutim, kada je došlo do konačnog oslobođenja, te su etničke grupe pronalazile sve više međusobnih razlika te su se počele pozivati na tradiciju svojih dinastija i prostora koje su zauzimale prije pada pod tursku vlast. Njihovom etničkom udaljavanju doprinijela je i različita religija te djelovanje crkve. U početku nije bilo ni zajedničkog ekonomskog interesa, s obzirom na to da je glavnina bogatstva u gradovima pripadala tuđinskim slojevima i bogatim pojedincima (Turcima, Cincarima, Nijemcima). Utjecaj okruženja, velikih sila i susjednih država, također je doprinijeo udaljavanju ovih etničkih zajednica i njihovu nastojanju da se izdvoje u svoje nacionalne države. Neke nacije (bugarska i grčka) uspjele su se odvojiti u svoju nacionalnu i teritorijalnu cjelinu, dok su druge (hrvatska, srpska, makedonska, slovenska), u strahu od ponovnog pada pod utjecaj snažnih država iz okruženja, formirale zajedničku državu kao privremeno utočište, zadržavajući svoje ambicije i želje da u pogodnom trenutku formiraju svoje posebne nacionalne države.

Drugi je svjetski rat pojačao tu težnju, ali ju je socijalizam ponovno potisnuo i odgodio. Raspad socijalizma, pojačao je stare nacionalne želje i ambicije među južnoslavenskim etničkim skupinama i one su „konačno" počele (sa zakašnjenjem dužim od jednog stoljeća) formirati i oblikovati svoje nacionalne države. Ovim se primjerom potvrđuje kako nacionalna i kulturna frustriranost („etnička neiživljenost"), postaju jači dezintegracijski faktor, nego što su to potreba za ekonomskim razvojem, društvenim napretkom i emancipacijom kao integracijskim elementima u modernim zajednicama.

Ulomak iz djela: Ivan Šijaković, Sociologija - Uvod u razumevanje društva, str. 104.-105.