Upitnom rečenicom Kako se to može biti Hrvat?, bloger Borislav Ristić naslovio je svoj komentar u Večernjem listu od 17. siječnja 2014. godine, u kojem problematizira izjavu novoizabrane hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović: "Hrvat je i onaj koji je pravoslavne vjeroispovijesti i koji je Srbin po nacionalnosti".
Temeljni Ristićev stav glasi: "Hrvatska je definirana kao nacionalna, a ne kao građanska država" i zbog toga "njezin legitimitet počiva na etničkom, a ne građansko-političkom principu".
Sam Ristić kaže kako mu je "javna debata koja se razvila oko te njene izjave" poslužila kao "dobar povod ne samo za raspravu o srpskom pitanju u Hrvatskoj, već i za traženje odgovora na pitanje iz naslova - Jesmo li svi u Hrvatskoj, bez obzira na etničku pripadnost, ovom izjavom obnoć postali Hrvatima, i kako se to uopće postaje Hrvatom?".
Premisa od koje Ristić polazi - komentirajući Kolindinu izjavu - jeste stav da je ona "na izvjestan način dala ne samo novu definiciju postajanja Hrvatom, već i pretemeljila legitimacijske osnove hrvatske državnosti". Pritom, svjesno, ignorira primarni smisao Kolindine izjave - u kojoj je ona, očito, govorila o 'političkom' a ne o 'etničkom' Hrvatu.
Obrazlažući taj svoj stav, Ristić polazi od činjenice da je "hrvatska nacionalnost definirala državu", a ne obrnuto i zbog toga hrvatskoj državi uskraćuje pravo biti i građanskom - u kojoj bi svi njezini stanovnici bili 'politički Hrvati'. To pravo dopušta tek Francuskoj - nakon njezine revolucije iz 1789. godine - kao da je građanska francuska nastala sama po sebi, a ne, primarno, voljom 'građana' iz francuske etničke zajednice.
Uglavnom, temeljni Ristićev stav glasi: "Hrvatska je definirana kao nacionalna, a ne kao građanska država" i zbog toga "njezin legitimitet počiva na etničkom, a ne građansko-političkom principu".
Takva politička isključivost implicira da nacionalna država počiva, primarno, na etničkoj segregaciji, a ne na građanskoj demokraciji. Da to nije tako potvrđuju čak i države u kojima ne prevladava jedna etnička skupina, a izgradile su nacionalni identitet: Švicarska, Amerika, Kanada...
Par excellence politički Hrvati bili su Petar Preradović, Josip Runjanin, Nikola Tesla... zatim hrvatski patrioti nehrvatske etničke pripadnosti koji su 1991. bili u obrambenom Domovinskom ratu, nasuprot dobrovoljcima Otadžbinske invazije na Vukovar... i mnogi drugi.
U hrvatskoj nacionalnoj državi, jedino 'politički Hrvat' ima status političke kohezije, a sve druge nacional-političke frakcije njezin su destabilizirajući faktor. Isto vrijedi i za Srbiju. Dok bi u Hrvatskoj (i) etnički Srbin trebao biti 'politički Hrvat' u Srbiji bi (i) etnički Hrvat trebao biti 'politički Srbin'.
Kad bi tako bilo, kad bi se, dakle, podrazumijevalo da nacionalne države ne mogu funkcionirati po "građansko-političkom principu", onda bi Samostalna demokratska srpska stranka i njezin 'etno biznismen' Milorad Pupovc imali opravdanje za nacionalno-političku utemeljenost.
Budući da to nije točno, budući da i nacionalne države funkcioniraju na tekovinama francuske revolucije iz 1789., politička volja 'etno biznismena' artikulirana putem srpske nacionalne stranke u hrvatskoj državi ima status 'centrifugalne sile', odnosno, 'remetilačkog faktora'. Isto kao i farsičan upit ministra uprave Arsena Bauka: "Ako su Srbi iz Hrvatske Hrvati, što su Hrvati iz Srbije?'.
I tako će biti sve dok bilo koja - pa i hrvatska, dakako - etnička zajednica za sebe bude tražila politički ekskluzivitet.
U kojoj mjeri je nonsens postojanje politički nehrvatskih stranaka u Hrvatskoj ponajbolje govori činjenica da, danas, jednu trećinu hrvatske Vlade i dvije trećine njezinih potpredsjednika čine Srbi: Milanka Opačić, Branko Grčić, Veljko Ostojić, Boris Lalovac, Arsen Bauk i Mihajlo Zmajlović. Što govori o dobrodošloj hrvatskoj političko-građanskoj svijesti koja nacionalno-separatističku i/ili secesionističku srpsku političku volju čini neprihvatljivom.
Krajnji cilj Ristićeve opservacije 'političkog Hrvatstva' jeste tvrdnja kako nije moguće biti istovremeno i etnički i politički Hrvat te uz podmetanje i konfabuliranje slavodobitno poentira: "Ako se pak etnički Hrvati u vlastitoj nacionalnoj državi žele emancipirati od svoje nacionalne pripadnosti i postati političkim Hrvatima, onda bi bilo dobro da tu ambiciju ostvare pretemeljenjem samog hrvatskog Ustava – recimo usvajanjem američkog Ustava ili francuske "Deklaracije o pravima čovjeka i građanina", umjesto da se prethodno Srbi u Hrvatskoj, poput kakvog emancipatorskog 'ovna' takvoga pregnuća, nacionalno redefiniraju kao pripadnici nekakve, od etničke pripadnosti 'emancipirane' i ustavno nedefinirane, metafizičke nacije 'političkih Hrvata'".
Dapače, Hrvati i kad bi htjeli ne bi mogli "emencipirati" se od svoje nacije, jer ona ne postoji. Tek je u povojima. Postojanje hrvatske politička nacije preduvjet je postojanju 'političkih Hrvata'.
Drugim riječima, Srbi u Hrvatskoj trebaju postati 'politički Hrvati', a pritom zadržati svoju etničku, vjersku i svaku drugu posebnost, kao sadržaj 'kulturne autonomije'. Isto vrijedi za Hrvate, Srbe i Bošnjake u Bosni i Hercegovini, koji bi mogli biti konstituirani ka Švicarci, na primjer.
U hrvatskoj nacionalnoj državi, jedino 'politički Hrvat' ima status političke kohezije, a sve druge nacional-političke frakcije njezin su destabilizirajući faktor. Isto vrijedi i za Srbiju. Dok bi u Hrvatskoj (i) etnički Srbin trebao biti 'politički Hrvat' u Srbiji bi (i) etnički Hrvat trebao biti 'politički Srbin'.
Drugim riječima, Srbi u Hrvatskoj trebaju postati 'politički Hrvati', a pritom zadržati svoju etničku, vjersku i svaku drugu posebnost, kao sadržaj 'kulturne autonomije'. Isto vrijedi za Hrvate, Srbe i Bošnjake u Bosni i Hercegovini, koji bi mogli biti konstituirani ka Švicarci, na primjer.
Iako jesu problem asocijacije koje izaziva termin 'nacija' - zbog Hitlera, Musolinija, Mihajlovića, Pavelića i inog smeća, termin sam po sebi ništa kriv nije. On tek determinira da, na primjer, švicarsku naciju čine Nijemci, Talijani, Francuzi i drugi; Kanadsku naciju čini 160 etničkih skupina među kojima su, na primjer, Hrvati i Srbi itd.
Njemačka ima 82,4 milijuna stanovnika od čega su strani državljani njih 7,3 milijuna i četiri nacionalne manjine s ukupno manje od 230 tisuća građana. Onoliko koliko Hrvata živi i radi u toj državi. Jedna od nacionalnih manjina jesu i Lužički Srbi. Ima ih 60 tisuća i na tim prostorima su 'od stoljeća sedmog'. Ti Srbi jednako se ponose svojom njemačkom nacijom koliko i etničkom pripadnošću odnosno protestantskom i/ili katoličkom vjeroispoviješću (nema pravoslavnih).
Kao politički Nijemci, svoje političke preferencije (i) Srbi artikuliraju putem njemačkih, a ne separiraju se putem srpskih političkih stranaka. Zbog toga su oni njemačka 'centripetalna', a ne 'centrifugalna' politička snaga. Za razliku od 'političkih Srba' u Hrvatskoj.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
Gerilac20.01.2015. u 21:05Jerko niti jedan model nije univerzalan, jer je nastao u određenom vremenu i prostoru pa ne može biti nametnut svima. Švicarska, Amerika, Kanada... Pa što ? nisu oni čitav svijet. Zbog toga je potrebno upozoriti na nacionalizme s različitim razvojnim... Prikaži sveim putanjama. Nacionalizam koji je nastao u srednjoj i istočnoj Europi zasnovan je na već postojećim ukorijenjenim organskim zajednicama s posebnim jezikom i kulturom i teritorijalnom morfogenezom, dok je zapadnoeuropski i sjevernoamerički nacionalizam nastajao kao apstraktna zamisao poretka koji je uništavao tradicionalne organske zajednice te ih zamjenjivao mehanicističkim i konstruktivističkim društvima.
-
walter20.01.2015. u 17:54
Nešto je tu meni zbrzano i zbrčkano u ovom članku. Očito da bi čovjek znao je li politički Srbin ili Hrvat, prvo mora znati je li etnički Hrvat ili Srbin. E sad, ovo su turbulentna područja i bez obzira na... Prikaži sve mješanje stanovništva u obje Juge i KSHS, bojim se da teško tko na ovim prostorima može jamčiti kako je čistokrvni Hrvat ili Srbin. Dakle, vi ste neke ljude ovdje izdvojili pa me zanima jesu li to čistokrvni 100% Srbi? Što ako je nekome od njih pradjed ili prababa Mađar il Hrvatica, Rumunjka, Švabica,....? A što ako su i prababa i pradjed nešto drugo? Jesu li ostali članovi vlade koji ovdje nisu nabrojani čistokrvni Hrvati? E sad, ovi nabrojani ljudi nisu htjeli bitti istaknuti Srbi kod Pupovca, već su istaknuti NEŠTO kod Milanovića. Molim Vas odgovorite mi od koliko posto krvi Srbin postaje Hrvat ili Hrvat Srbin? Vjerojatno to nije isti omjer? Vidim vi se fino razumijete u ovo pitanje, počeli ste ih fino klasificirati, al niste opisali kako ide ta klasifikacija. Kaže jedan moj prijatelj da se njegovi nikad niko nije ženio sa Srbima. Kao da to ima ikakve veze. Mnogi su se žene opalile s komšijom Srbinom ili obrnuto, susjed Hrvat opalio komšinicu Srpkinju i to niko nikome ne govori. Što recimo da se dijete iz takve veze upiše u HDZ i još postane predsjednik HDZ-a. Onda vi ko da se bojite od ovih čarlija pa Antino cvijeće ni ne spominjete. Što s njima? Imate Mirsada u vladi, njega niste ni spomenuli? Ante je držo do njih, a i neki od njih su držali do Anta. Sada sam se skroz zapetljo. Dajte Jerko pomozite da ovo raspetljamo! Ako vi ne znate, dajte molim Vas zamolite Borislava, on je stručnjak za to! Kažu meni stariji da ne treba radit nikakve analize, da se to jednostavno osjeti. Mi mlađi to ne razumijemo. Kako? Po mirisu?
-
