DOK sam bio mlad, trudio sam se što više znati, bilo me je sram priznati da nešto ne znam, ali to je, kao i moja mladost, sada prošlost, piše Ante Tomić u svojoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju u cijelosti prenosimo.

Primjećujem posljednjih godina kako sve manje znam. Svi su zidovi u mom kvartu, na primjer, izlijepljeni plakatima za koncert Maye Berović u Spaladium Areni, jednom očito vrlo omiljenom pjevačicom, koju mnogo naroda voli jer inače ne bi nastupala u tako velikoj dvorani, ali ja ne znam baš ništa o njoj.

Da mi prislonite pištolj na glavu, ne bih vam mogao kazati ni jedan jedini stih iz njezine pjesme. Ustvari, da mi netko nije rekao da je ona pjevačica iz Srbije, ja bih možda mislio da je Maya Berović gejmerica, influencerica, jutjuberica ili kako se već danas zovu slavni.

Tko je ona? Nije bitno

Naravno, lako je saznati tko je ona. Da poželim, Google bi u treptaju raspršio sve sumnje o Mayi Berović, ali nekako sam lijen i da ukucam njezino ime u tražilicu. Šta će mi to?

Ako se kome sviđa, na volju mu, nemam ništa protiv njezinog koncerta u Spaladium Areni, ali ja ću ga bez kajanja propustiti. Četrdeset devet godina sam poživio ne znajući za Mayu Berović pa mogu, vala, i ubuduće. Dapače, na jedan čudan način mi se i sviđa kako svakodnevno raste popis stvari, bića ili pojava o kojima blage veze nemam, kako se mic po mic udaljavam od svijeta, postajem stranac ovdje. Na kraju ću živjeti samo u svojoj glavi.

Nije to napokon ni tako neobično, ima i većih luzera, čudaka s još labavijim vezama sa stvarnošću. Ima ih među jezikoslovcima, kako u nas zovu lingviste, koji se okupljaju jednom godišnje da bi dodijelili godišnju nagradu od pet tisuća kuna za najuspjeliju novu hrvatsku riječ. Sve od 1993. oni se trude obogatiti naš jezik, mijenjati mrske tuđice, među kojima su nepatvorenim, organski uzgojenim domaćim proizvodima i, za ne vjerovati, nikad nam nisu isporučili ništa da valja, nijednu upotrebljivu novu riječ.

Dvadeset šest godina oni vijećaju, prepiru se koju bi između stotina pristiglih riječi prvu pustili u posvećeni hrvatski krug, dali blagoslov njezinoj upotrebi u službenom, administrativnom jeziku, u novinama, na radiju i televiziji, preporučili je, tko zna, možda i pjesnicima. I svaki put dosad, bez iznimke, to su bila jezična mrtvorođenčad.

Riječi poput očvrsja, umjesto hardvera, ili vrtoleta, umjesto helikoptera, ili smećnjaka, umjesto kontejnera, nitko duševno zdrav nikad nije ni rekao ni napisao.

Dobili smo tako i ove godine novu riječ, zapozorje, umjesto bekstejdža, i ne treba ni sumnjati, bit će to veliki hit među estradnim licima. "Napokon hrvatska riječ!” viknuo je zadovoljno poznati pjevač i već naručuje od menadžera da ga nakon koncerta u disku u Posušju na zapozorju čekaju boca viskija i dvije od sedamnaest.

Pa, nabijem vas na očvrsje, opsovao bih sada. Sto trideset hiljada kuna su u posljednjih dvadeset šest godina lingvistički antitalenti poput Sandre Ham i akademika Stjepana Babića potrošili spašavajući naš jezik od tuđinskih zagađenja.

Izmišljali su sve luđe riječi da bi se hrvatski što više udaljio od srpskoga, da bi od svega na kraju dobili jedan krasni šipak. Kraj svega truda i novca, za koji će dan možda i deset hiljada ljudi biti na koncertu Maye Berović.

Zamislite, molim vas, deset hiljada obožavatelja u Spaladium Areni njihat će podignutim rukama i zajedno s umjetnicom pjevati na tečnom srpskom. Oni će pjevati srpske pjesme, a vi, drage Hrvatice i dragi Hrvati, otraga na zapozorju možete pjevati borbene.

Izmišljajući vrtolete, smećnjake, zapozorja, uspornike i slične riječi koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću, ovdje se jezik već gotovo tri desetljeća sustavno uništava.

I nije ni čudo da hrvatsku kulturu, hrvatski film, kazalište i književnost na tome nakaznom, obogaljenom jeziku nitko ne treba, da kultura gubi bitku od turbofolk treša. Kultura bolje nije ni zaslužila. Nacionalistički treš koji prave Sandra Ham, akademik Babić i slični toksičniji je za zdravlje ljudi od svakog turbofolka.