PO JUTRU se, tvrdi narod, dan poznaje. Godina koja je za nama ovoj poslovici nažalost daje legitimitet. Već u prvim danima siječnja postavljen je ton i nametnut je diskurs koji su obilježili čitavu 2013.

Bila je to godina Željke Markić, Ladislava Ilčića, vukovarskih stožeraša, donedavno opskurnih ekstremista i njihovih udruga, ali iznad svega katoličke crkve, koja je perfidno odlučila iskoristiti beznađe i neimaštinu za povratak društvenog utjecaja kojeg su dobrim dijelom izgubili tijekom vladavine Ive Sanadera.

Ustanak u mantijama

Paljbu je već drugog dana tada nove 2013. otvorio Josip Bozanić. Tema je bila zdravstveni odgoj, kojeg je zagrebački nadbiskup opisao kao "prijetnju miru u domovini". "Ima ljudi kojima bi najdraži papa bio mrtav papa, najbolja crkva mrtva crkva, a najbolji narod mrtav hrvatski narod", nadovezao se ništa manje agresivno don Tomislav Ćubelić. 

Frontu prema homoseksualcima otvorio je Adalbert Rebić na naslovnici Slobodne Dalmacije: "Više je stvarno besmisleno upozoravati na to da se i Hrvatska pokušava uklopiti u globalnu urotu pedera, homoseksualaca, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja koje svoje nazore pokušavaju nametnuti svima".A onda se na tribini protiv zdravstvenog odgoja ukazao Valentin Pozaić. Ako je crkva do tada s ratnom retorikom samo šurovala, Pozaić je otišao korak dalje. SDP-ovu vladu usporedio je s nacistima, udario po "drugovima" i "partijskim neprijateljima", pozvao na novu Oluju i zatražio lustraciju. Za potpuni dojam nedostajalo je samo da se iza govornice opaše kalašnjikovom.

Agresivnu kampanju crkve, čija misija u Hrvatskoj nikad nije bila širenje duhovnog mira već vlastite moći, nije teško objasniti. Poklopile su se sve okolnosti za ustanak u mantijama. Na vlast je došla nominalno lijeva vlast (tzv. "crveni" ili "komunjare"), a HDZ je preuzeo klerikalac Tomislav Karamarko, čiji se politički program svodi samo na reinstitucionalizaciju kulta Franje Tuđmana i približavanje političkog desnog krila crkvi. Jer za ništa kompleksnije, realno, nije kapacitiran.

Kada se tome pridoda dobro poznata i više puta potvrđena činjenica da je gospodarska depresija plodno tlo za klijanje desnice, što rigidnije to bolje, postaje jasno da je ideološki rat koji je ponikao u sjeni Kaptola zapravo minuciozno isplanirana paracivilna ofenziva čiji bi idealni krajnji cilj bio državni udar i formiranje hrvatske katoličke džamahirije.

Desni marš

Da crkveni oci za tako nešto itekako imaju organizacijske potencijale pokazao je slučaj inicijative "U ime obitelji". Teren za referendum težak 50 milijuna kuna koji je Hrvatsku mjesecima zaokupljao pripremljen je upravo kroz debatu o zdravstvenom odgoju, u kojoj se klerikalci nisu snebivali ni od niskih udaraca, poput optuživanja uglednog sociologa Aleksandra Štulhofera za koketiranje s pedofilijom.

Prvi su se puta na javnoj sceni tada pojavili likovi poput Ladislava Ilčića, Željke Markić, Krešimira Miletića, Vice Batarela, Stjepe Bartulice, Krešimira Planinića... Samoprozvani katolički intelektualci, svi odreda financijski izuzetno dobro situirani, svoje prave političke ambicije pokazali su, međutim, tek nešto kasnije, kada je započela fama oko referenduma. 

Iako zdravstveni odgoj iz škola nisu uspjeli izbaciti, prvi cilj lideri konzervativne revolucije, kako je ovaj pokret okršten u pojedinim medijima, uspješno su ispunili. Stvorili su dovoljno veliku sljedbu da, uz logističku podršku katoličke crkve, za koju se opravdano sumnja da je u cijelom procesu imala ulogu sive eminencije, uspješno prikupe 720 tisuća potpisa za homofobni referendum o ustavnoj definiciji braka. 

Ishod je svima dobro poznat. Najveći dio birača referendumsko izjašnjavanje odlučio je ignorirati. No, među onima koji su izašli na glasanje, čak 66 posto je zaokružilo "za". Diskriminacijska odredba koja LGBT zajednicu svrstava u građane drugog reda u Ustav je unesena voljom četvrtine birača.

Puzajući fašizam

Upravo je ovaj referendumski ustanak predvođen Željkom Markić i njenim pajdašima bio lučonoša pojave koju ekspert za totalitarne režime Jaroslav Pecnik naziva "puzajućim fašizmom". Nažalost, ne jedini. Još malignija društvena pojava istovremeno se rađala na krajnjem istoku Hrvatske, u Vukovaru. 

Počelo je sasvim bezazleno, odlukom hrvatske vlade da se hrvatski zakoni moraju provoditi. A zakon, štoviše ustavni zakon, nalaže da manjina koja u određenom gradu broji više od trećinu zajednice ima pravo na dvojezičnost. S obzirom da je popis stanovništva pokazao da trećinu žitelja Vukovara čine Srbi, značilo je to da se na zgrade državnih institucija imaju postaviti table na srpskom jeziku i na ćirilici.

Pobunili su se najprije braniteljske udruge, koje smatraju da za ćirilicu u "gradu heroju" ne može biti mjesta. Jer, ćirilica za njih nije i nikad neće biti pismo kao kulturna činjenica već identifikacijski simbol četnika, jugokomunista i ostalih "narodnih neprijatelja". Podršku im je promptno pružio HDZ, zagovarajući tezu da Vukovar mora biti "mjesto posebnog pijeteta", što god to značilo. Na pravoj strani stisnute desnice i ovoga su se puta, naravno, našli i popovi.

Stvorena je tako kritična masa koja je rezultirala organizacijom pompozno imenovanog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. "Stožer" i "obrana", dva termina koji se češće vežu uz ratno nego uz mirnodopsko razdoblje, nisu odabrani slučajno.

Da im nije do mira stožeraši su, uostalom, vrlo brzo i pokazali. Razbijale su se table s ćiriličnim znakovljem, sukobljavalo se s policijom, pozivalo na oružje, a kulminacija svega bio je sramotan cirkus koji su priredili povodom obilježavanja obljetnice pada Vukovara, kada su blokirali Kolonu sjećanja i visoku državnu delegaciju predvođenu premijerom i predsjednikom istjerali iz grada.

Nakon što su Hrvatsku podijelili na "vukovarsku" i "nevukovarsku" stožeraši su se, poučeni primjerom inicijative "U ime obitelji", sjetili da bi se i oni mogli malo igrati demokracije. Organizirano je tako još jedno uspješno skupljanje potpisa za referendum, ovoga puta o ćirilici. No, o tom se pitanju birači, kako stvari sada stoje, ipak neće izjašnjavati, ali samo zato što civilizirana Europa još tamo negdje od 1945. ne gleda s odobravanjem na diskriminaciju etničkih manjina. Osim kad se radi o Romima, ali to je već neka druga priča.

Godina bačena u vjetar

Ispada tako da su ćirilica u Vukovaru i istospolni brakovi u Hrvatskoj 2013. godine bile dvije najvažnije teme. Barem što se tiče interesa javnosti. U isti koš spada i igrokaz oko famoznog "lex Perkovića", još jedna priča o udbašima i komunistima, koja je dobro poslužila da ispuni medijski prostor tijekom ljetne sieste, među novinarima također poznate i kao sezona kiselih krastavaca.

S obzirom na ovu količinu toksičnih fekalija kojima je javni prostor čitavu godinu bio zatrpan, bilo je sasvim prirodno da se na samom kraju godine na pozornicu u velikom stilu vrate i ustaše. Pobrinuo se za to jedan od velikih Hrvata koji hrvatski jedva i govore, usto i reprezentativni nogometaš, što mu u hrvatskoj javnosti automatski garantira poziciju opinion makera. Riječ je naravno o Josipu Šimuniću.

Plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazil stoper hrvatskog nogometnog tima proslavio je tako što je na maksimirskom stadionu ugrabio mikrofon i poveo skandiranje "Za dom spremni". Ustaški pozdrav pred auditorijem od par desetaka hiljada ljudi Hrvatsku je osramotio u očima čitavog svijeta, dok se na domaćem frontu vodila besmislena rasprava o tome radi li se doista o hrvatskoj varijanti pozdrava "Sieg heil" ili je za dom spreman bio još i Nikola Šubić Zrinski.

Sve pobrojano izdešavalo se u godini u kojoj je nezaposlenost neumoljivo rasla (i nedavno probila brojku od 360 tisuća) i u kojoj je država de facto bankrotirala (jer na kraju godine nije mogla servisirati sve svoje obveze, primjerice isplatiti učiteljima ugovorno zajamčenu naknadu za prijevoz). 2013. bila je još jedna godina u kojoj je Hrvatsku oporavak zaobišao, a borba za golo preživljavanje (p)ostala realnost mnogih Hrvata.

Nepobitno je da kriza raspiruje fašizam, ali to ne može biti izgovor za još jednu godinu koja je potrošena na raspravu o pizdarijama. Teret odgovornosti i ovoga puta leži na Markovom trgu. Iako je vlada Zorana Milanovića, srećom, u ovom ideološkom ratu ostala na ispravnoj strani povijesti, nisu se pretjerano pretrgli da promjene javni diskurs. Tužna je činjenica da ideološka prepucavanja svakoj vlasti odgovaraju, posebno kada ta vlast ne može i ne zna obrazložiti što će konkretno napraviti da bi nam sutra možda bilo bolje. (Index)