Pitanje smije li Zagreb ulici dati
ime jednoga Srbina politička je podvala, kao i pitanje smije li Slavonski Brod ulici dati ime jednog pisca.
Jednu zagrebačku ulicu nazvati imenom pjevača Ekatarine Velike političko je silovanje. Reći pak da se Mladenoviću ne daje ulica jer je Srbin, podvala je na razini policijskih drukera
Oduvijek je davanje imena ulicama gola politika svuda na svijetu i o tome se više ne spore ni golubovi na Trgu bana Jelačića. Od 1945. do 1990. brojne su zagrebačke ulice nosile imena po likovima koji sa Zagrebom nikakve veze nisu imali, samo s partijom, Titom i Jugoslavijom.
Zanimljivo da ni u tzv. liberalnim 80-ima lijeva inteligencija nije slova progovorila o tom nasilju. Onda su došle 90-e, koje su pokušale uvesti reda, ali ni 90-e nisu do kraja afirmirale povijesnu istinu. Tako Ulica Andrije Hebranga završava tamo gdje počinje Trg maršala Tita. Krvnik i žrtva na istom uglu! I dok su u Zagrebu još i obavili zamjetan posao preimenovanja svih tih ulica socijalističke revolucije, u Rijeci ćete i danas naći imena ulica koja s Rijekom nemaju puno veze. Komesari i brigadiri Titove vojske na putu za Bleiburg, od kojih njih pola nikada Rijeku nisu ni vidjeli. Ne da se ta nostalgija ne dira, već je grad milijune kuna dao za kupnju i saniranje Titova broda, ali ne i da se dolično obilježi Goli otok. Da je Pavelić tamo mučio 30 tisuća ljudi, imali bi muzej, spomenik i literaturu, ali kad se radi o Titovim zločinima, tu i danas koljena klecaju.
Kako se o svemu tome uglavnom šuti, a nalog da Hrvatska ima pocrvenjeti dali su i Milanović i Josipović, Bernardićevi SDP-ovci odlučili su u Zagrebu jednu ulicu nazvati po pjevaču beogradske rock grupe iz 80-ih. Kako to kod nas često biva, na ideološku podlost ljevice reagirala je nespretna desnica pa je HDZ odbio dignuti ruku za tu ulicu jer da je pjevač – narkoman. Naravno da su lijevi teroristi tu demagogiju novinarskim letvama razbili, da bi zaključili da je HDZ ustao protiv imenovanja jer je dotični – Srbin. Ta jeftina podvala izlazi iz istog šinjela iz kojeg je izmišljeno da je Tuđmanova vlast '91. stavila pod Židovsku općinu eksploziv, što bi postao povijesni fakat da nije bilo akcije Labrador i KOS-ovaca koji su priznali podvalu.
Kako god to bilo patetično, ulice valjda dobivaju imena po osobama neobično zaslužnim za to mjesto ili po onima koje su planetarno zaslužne, a ta se zasluga reflektira i na to mjesto. Ekatarina Velika je bila velik bend u Beogradu, da, i Zagreb im je punio dvorane, ali baš nikakve posebnosti ta grupa sa Zagrebom nema. Pjevač još manje, nikakva specijalna kemija nije se tu dogodila. Nazvati jednu zagrebačku ulicu po pjevaču Ekatarine Velike političko je silovanje. Reći pak da se Mladenoviću ne daje ulica jer je Srbin, podvala je na razini policijskih drukera iz lošijih zagrebačkih birtija popularna baš u tim 80-ima. S obzirom na to da je davanje imena ulica ultimativna politika, davanjem ulici imena pjevača iz 80-ih koji nije obilježio hrvatsku, ali jest jugoslavensku urbanu scenu, ne radi se ništa drugo nego se promiče politička slava navodno liberalnoj Jugoslaviji 80-ih.
To je zapravo početak pisanja poželjne povijesti regije: to više ne može biti '45. jer na svakom koraku zapinjemo za kosti poklanih bez ikakva suda, to ne mogu biti 70-e jer je inteligencija bačena po zatvorima, i evo nas u 80-ima. Dajmo im caklinu, dajmo im povijest, dajmo im likove čije ćemo portrete lijepiti na majice, krenimo u novi mit. Dao bih se kladiti da bi HDZ dao ulicu Srećku Bijeliću baš kao Srbinu koji je stao uz Hrvatsko proljeće. Jednako sam siguran da će sutra po nekom Srbinu koji se zajedno s Hrvatima borio s Nikolićevim zvijerima u ovom ratu neki kraj, mjesto ili selo ponosno istom tom Srbinu dati ulicu.
Volio bih vidjeti HDZ-ovca koji bi se protivio da se novinarska nagrada nazove po ponosnom i časnom Dragi Kastratoviću, Crnogorcu koji je stradao '71., a hrvatskom novinarstvu dao je dušu i tijelo. Nisu Hrvati fašisti kako bi neki silno htjeli, ali jesu domoljubi i ne vole kad ih se pravi budalama. I nisu HDZ-ovci ustali protiv ovog imenovanja zato što su šovinisti, nego zato što je sasvim jasno da se ovim činom diže još jednom zastava Jugoslaviji čiji je liberalizam 80-ih gola i prijesna laž.
Urbana kultura i rock and roll? Da, to je postojalo i hvala Bogu da je postojalo, ali o tom fenomenu Denis Kuljiš napisao je sve što ima smisla: Partija je, brate, nakon '71. dala nalog da se mladima kao ispušni ventil pripusti rock and roll i par omladinskih listova! I toj partijskoj milosti bi trebalo dizati spomenike? I praviti se da smo zaboravili da je u isto to slavno vrijeme Matica hrvatska zabranjena, Gotovac, Tuđman i Veselica na robiji, a za verbalni delikt širom zemlje ljudi lete ravno u zatvor? Večernji list.
