DRŽAVNO odvjetništvo takvo djelo kvalificira kao „vandalističko ponašanje“ i svodi na „oštećenje tuđe stvari“ i „materijalnu štetu“. Odobravanje genocida kaznenopravno se time, suštinski, tretira kao svojevrsni komunalni problem. Takva pravna kvalifikacija, u specifičnim okolnostima ovog slučaja, predstavlja trivijalizaciju jednog zloćudnog čina koji ugrožava temeljne društvene i ustavne vrednote.

Nedavno je u Varaždinu, piše Telegram, jedna osoba (24) na spomeniku žrtvama Holokausta sprejem nacrtala kukasti križ i oznake njemačkog SS-a. Po izvještavanju medija, nakon provedene kriminalističke istrage Državno odvjetništvo je protiv 24-godišnjaka pokrenulo kazneni postupak za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari počinjeno iz niskih pobuda.

Grad Varaždin je u vezi s time priopćio da će u svojstvu oštećenika nadležnom sudu podnijeti prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva radi naknade štete koja mu je počinjena (9000 kuna).

Valja podsjetiti da je prije dvije godine na istom spomen obilježju žrtvama Holokausta „nepoznat netko“ sprejem nacrtao kukasti križ i ušato U. Nije, međutim, poznato da li je počinitelj identificiran i kako je Državno odvjetništvo kvalificiralo to (ne)djelo.

Pobijeno je 80 posto Židova

Valja, također, podsjetiti da je u razdoblju 1933.-1945. od strane nacističke Njemačke i „satelita“, uključujući NDH, pobijeno šest milijuna Židova. Samo u NDH pobijeno je gotovo trideset tisuća (80 posto) Židova. U srpnju 1941. svi varaždinski Židovi odvedeni su u logore i samo su rijetki preživjeli. Danas u Varaždinu više ne postoji židovska zajednica.

Razmjeri i nepojmljiva brutalnost genocida nad Židovima (a i nekim drugim narodima) moralno su obvezivali (Europu, ali i svijet) na primjeren odgovor kaznenopravnim sredstvima da se takve strahote više nikad ne dogode.

Gotovo sve europske države svojim kaznenim zakonima sankcioniraju različite oblike tzv. govora mržnje, koji obuhvaća verbalno i neverbalno (simbolom, gestom, crtežom, slikom, pozdravom, odorom, pjesmom…) izražavanje i poticanje mržnje, diskriminacije i/ili nasilja prema određenim ranjivim, i u pravilu manjinskim društvenim grupama, zbog neke njihove posebne značajke kao što su rasa, nacija, vjera, spol, seksualno opredjeljenje, imigrantski status i slično.

Razmjerno stroge zatvorske kazne

Govor mržnje nedvojbeno obuhvaća i izražavanje različitih nacističkih i fašističkih ideja (uključujući i njihove simboličke manifestacije), te glorifikaciju takvih režima i njihovih zločinačkih praksi.

U tom se kontekstu posebno, izrijekom, zabranjuju negiranje, odobravanje, umanjivanje ili trivijaliziranje Holokausta i propisuju razmjerno stroge zatvorske kazne za takva ponašanja. Hrvatska je to učinila člankom 325. Kaznenog zakona. A Europski sud za ljudska prava u brojnim svojim presudama/odlukama naglašava da je Holokaust utvrđena povijesna činjenica i da njegovo odobravanje, negiranje, umanjivanje ili bilo kakvo trivijaliziranje ne uživa nikakvu zaštitu Europske konvencije. To se danas smatra nespornim civilizacijskim standardom.

Kazna je ovaj put dostupna

Iako brojni primjeri govora mržnje u našoj zemlji ne mogu biti sankcionirani zbog manjkavosti Kaznenog zakona, u varaždinskim slučajevima (crtanje nacističkih i ustaških simbola na spomen obilježju žrtvama Holokausta) itekako su primjenjive odredbe članka 325. - poticanje na nasilje i mržnju. Iz okolnosti je, naime, kristalno jasno da se radi o odobravanju zločina genocida, te pozivanju na nasilje ili mržnju prema Židovima.

Crtanje nacističkih (ili ustaških) simbola na spomen obilježjima žrtvama Holokausta, sinagogama, židovskim kulturnim centrima i ustanovama ili kućama u kojima žive Židovi, nitko razborit ne može drugačije protumačiti. Zločinačka poruka je kontekstualno nedvosmislena: odobrava se nacistički (i ustaški) genocid nad Židovima i poziva na mržnju i nasilje prema pripadnicima židovskog naroda, danas i ovdje.

Potpuno neshvatljiv potez DORH-a

Zato je potpuno neshvatljivo da Državno odvjetništvo takvo djelo kvalificira kao „vandalističko ponašanje“ i svodi na „oštećenje tuđe stvari“ i „materijalnu štetu“. Odobravanje genocida kaznenopravno se time, suštinski, tretira kao svojevrsni komunalni problem. Takva pravna kvalifikacija, u specifičnim okolnostima ovog slučaja, predstavlja trivijalizaciju jednog zloćudnog čina koji ugrožava mnogo važnije temeljne društvene i ustavne vrednote nego što su to 'tuđe stvari'.

Prije svega vrednote jednakosti i ravnopravnosti svih građana neovisno o njihovim posebnim, grupnim identitetskim značajkama. Šteta počinjena tim vrednotama ne može se kvantificirati u kunama.

Ako je Hrvatska demokratska država utemeljena na vladavini prava i poštivanju ljudskih prava i sloboda, onda bi crtanje nacističkih i/ili ustaških simbola na spomen obilježjima žrtvama Holokausta moralo, primarno, biti pravno kvalificirano kao kazneno djelo odobravanja genocida i javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325 KZ. Tek dodatno, i manje bitno, kao kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda iz članka 235. KZ.

Hrvatski zakoni nedvojbeno omogućuju primjerenu pravnu kvalifikaciju takvog čina. Državno odvjetništvo mora pokazati da te zakone razumije i pravilno primjenjuje. Spomen obilježje se može očistiti od zlokobnih grafita, ali država se teško može 'oprati' od propusta da takva djela pravilno pravno kvalificira i adekvatno sankcionira.