OGROMNA većina kršćana, posebno među katolicima i pravoslavnima, zapravo pojma nema o Bibliji - piše Željko Porobija u kolumni za Index koju prenosimo u cijelosti.

Kad biste uzeli u ruke Novi zavjet, vjerojatno biste se neugodno iznenadili brojnim spoznajama, poput one o prilično sporednoj ulozi Marije, majke Isusove, koja će u kasnijim predajama postati Gospa i Nebeska Kraljica.

Ni ime joj nisu znali

Najraniji kršćanski spisi svakako su poslanice apostola Pavla – on će u jednom tekstu reći kako je Isus "rođen od žene" (što je starozavjetna fraza za čovjeka kao takvog), a da nam ne kaže ni njezino ime.

Slična se stvar događa i u prvonastalom evanđelju, tradicionalno pripisanom Marku, u kojemu se uopće i ne spominje Marija. A posljednje pisano evanđelje, nazvano po navodno najmlađem Isusovom učeniku Ivanu, na više mjesta govori o Isusovoj majci, ali nam uopće ne kaže kako se ona zvala.

Za ova dva evanđelja je zanimljivo i to što donose i priče o Mariji u kojima ju je Isus ukorio zbog nerazumijevanja njegove poruke i misije. "Što ja imam s tobom, ženo?" ukorava ju Isus u anegdoti o svadbi u Kani.

Puno više o Mariji nalazimo kod Mateja i osobito kod Luke, tamo je ona prikazana i u pozitivnijem svjetlu, ali prije svega u kontekstu Isusovog čudesnog rođenja, a onda pomalo i u kontekstu njegovog raspeća. Zadnji novozavjetni tekst o Mariji dolazi iz Djela apostolskih, svojevrsnog nastavka Evanđelja po Luki, u kojima se govori da je Marija bila s učenicima koji su čekali silazak Svetog Duha. Ako bismo uopće prihvatili njezinu povijesnost, ona je tada bila žena u pedesetim godinama; kad su nastali prvi novozavjetni spisi, Marija je, u najboljem slučaju, oronula starica, a u vrijeme završetka pisanja Novog zavjeta ona je već davna uspomena. Čak i Mariji skloni Matej i Luka ne spominju nikakva njezina čuda niti njezin odlazak na Nebo i posredovanje za grešnike. Njoj se nitko ne moli, nitko ju ne zove Gospom, nikome se ne pojavljuje nakon svoje smrti.

Maštoviti rani kršćani

Ali zato svojoj mašti na volji daju pisci koji su stoljećima kasnije stvorili niz raznolikih djela, često se lažno predstavljajući imenima Isusovih apostola i najranijih svjedoka. Za razliku od semitskog jezgrovitog prepričavanja karakterističnog za Novi zavjet, ovi su pisci nedvojbeno Grci, kojima je jako stalo do toga da čitatelju izlože sve moguće detalje.

U tim spisima i Marija je čudesno rođena od majke Ane i oca Joakima, a od treće godine smještena je ni manje ni više do u jeruzalemski hram, u dio u koji je, kako znamo, mogao ući samo prvosvećenik, dok su žene mogle, u najboljem slučaju, stajati vani, kojih stotinjak metara dalje. Priča dobiva i blagi pedofilski zaokret kad Mariju s 12 godina udaju za ostarjelog svećenika Josipa, koji je, pak, ćudoredno izbjegao svaki seksualni kontakt s njome. Neke od tih priča, osobito povezanih s već jakim kultom djevičanstva unutar kršćanstva, prelaze i granice dobrog ukusa: tako nakon Isusovog rođenja ljubopitljiva i nepovjerljiva Saloma odlučuje ručno provjeriti priču babice da je Marija i dalje djevica. Zbog tog nepoćudnog čina, Salomi otpada ruka u vatru, ali nakon njezine skrušene molitve dolazi anđeo i iscjeljuje je.

Spisi iz petog stoljeća posebno su posvećeni raspredanju o Marijinoj jedinstvenoj smrti, pri kojoj Isus pokazuje kako je njezina duša bila potpuno neokaljana, da bi se potom i njezino tijelo bez mane prenijelo na Nebo, kako bi ona posredovala između ljudi i Boga.

Loše posljedice dogme

Priču o Mariji doktrinarno su zakucali 1854. papa Pio IX. dogmom o Marijinom bezgrešnom rođenju (dakle, rođenju bez ikakvog traga ljudske grešne naravi) te njegov imenjak Pio XII. dogmom o Marijinom uzimanju na Nebo.

Dogmi o Mariji ne može se poreći i određeno pozitivno značenje jer sada na vrhu kršćanskog "panteona" imamo i jednu ženu. Doduše, ona je dobila značenje tek prvenstveno kao majka i time je do dana današnjeg u katoličkoj teologiji zakucana uloga žene.

No, priče o Mariji stvorile su i nedvojbeno negativne posljedice, prije svega zbog bolesne zaokupljenosti djevičanstvom. Taj kult bespolnosti procvao je u grčko-rimskoj kulturi baš u vrijeme kad se pojavilo i kršćanstvo, a u izvorno židovsku religiju, načelno sklonu zdravorazumskom gledanju na brak, unio ga je još apostol Pavao. Tako je pred ženu stavljeno da bude ili djevica ili majka – pa je Crkva i danas nesklona ženama koje ne bi htjele ni jednu ni drugu njima predodređenu ulogu. Marija je nedostižni ideal žene kojoj je pošlo za rukom da bude i majka i vazda djevica.

Biznis s ukazanjima

Dodatni gorki okus mitomaniji o Mariji daju i sve legende o njezinim ukazivanjima. Netom spomenuti spisi iz petog stoljeća spominju i njezine pojave nakon smrti (što je trebala biti neka paralela sa sličnim Isusovim pojavama nakon uskrsnuća). Ali pravi biznis započinje tek u 16. stoljeću, kad se Katolička crkva služila marijanskom pobožnošću kao oružjem u borbi protiv protestantizma. Tako se Marija 1531. godine prvo odlučila ukazati tek porobljenim (i pokatoličenim) Meksikancima u Guadalupi, koja je i do dandanas ostala najposjećenije marijansko svetište. A na kraju svog dugog putovanja preko Ekvadora, Amerike, Portugala i Francuske (s nekoliko mjesta ukazanja), Gospa se, kažu ljudi, pojavila i dječici u zabitom hercegovačkom mjestu, čiji je turizam od tog momenta neslućeno dobro procvao.

Doduše, u ovo posljednje navedeno ukazanje ne vjeruje ni sam papa – ali će svejedno danas i tamo, kao i po cijelom svijetu, Crkva uspješno prodavati svoj "trademark" svima onima kojima treba Nebeska Majka – ili makar javno pokazivanje vlastite pobožnosti.