Josip Broz Tito bio je nedemokratski vladar u jednopartijskom režimu i u različitim je fazama 35-godišnje Titove i ukupno 45-godišnje socijalističke vladavine bilo različitih progona "neprijatelja" - ustaša, četnika, domobrana, informbiroovaca, đilasovaca, nacionalista i drugih a s "neprijateljskim" protagonistima nerijetko bi stradale i njihove obitelji. Nije bilo dopušteno otvoreno se zalagati za drukčije društveno uređenje ili za izdvajanje iz Jugoslavije i još ponešto. Takvima je bilo zabranjeno pisati i govoriti, no nije bila diktatura, jugoslavenski, time i hrvatski socijalizam bio je slobodniji nego bilo koji drugi.

Otkud i čemu nostalgija, zašto svi ti ljudi dolaze u Kumrovec ili na grob u beogradsku Kuću cvijeća? Zato što osjećaju da je ono vrijeme bilo bolje, da se bolje i sretnije živjelo, zato jer danas većina ne vidi perspektivu i čini nam se da je ovo prva generacija čija će djeca živjeti lošije od roditelja.

Nije to nostalgija za (polu)diktaturom a najvećim dijelom nije niti nostalgija za "bratstvom i jedinstvom". Sve današnje zemlje, i Hrvatska isto tako, imale su u socijalizmu osjetno bolje gospodarske rezultate nego što ih imaju danas.

Vjera u budućnost

Od 1947. do 1979. prosječni je rast BDP-a u Hrvatskoj bio šest posto, a u najprosperitetnijem razdoblju uspona od 1952. do 1965. godine čak 9,5 posto. Na primjer, 1971. bilo je u Hrvatskoj 40-ak tisuća nezaposlenih, a 1990. kad je napušten jednopartijski sustav 160.000 nezaposlenih. Danas ih je više nego dvostruko - 335.082, iako se broj stanovnika u Hrvatskoj smanjio čak desetak posto. U 1991. bilo je u Hrvatskoj 4,78 milijuna a 2011. 4,29 milijuna ljudi.

U Hrvatskoj u novijoj povijesti nije bilo nekog razdoblja većeg i duljeg ekonomskog prosperiteta nego što je to bilo u vrijeme jednopartijskog socijalizma. Istina je, bila je to često politički dirigirana i državno subvencionirana proizvodnja na puno širem tada jugoslavenskom tržištu, i uz carinske i druge zaštite.

Važna je perspektiva i vjera u budućnost. I u osamdesetim godinama mladima je bio problem zaposliti se, ali je danas to skoro nemoguća misija a maksimum plaća koji se nudi za početak i za super visoko obrazovane je 3.500-4.000 kuna mjesečno. Na fakultetima nema novca za obnovu nastavničkog kadra mladim znanstvenicima. Vlada apatija pa se čini da može biti ili isto ili gore nego što je sad. Hrvatska je prezadužena zemlja koja je u plaćanje visokih kamata na dugove založila i vlastitu budućnost.

Dobro, naši najtalentiraniji mladi ljudi mogu naći odlične poslove u europskim zemljama na tržištu koje je puno otvorenije, možda i ravnopravnije nego što je bilo tada. Ali, brojni su, i oni najstručniji i oni nekvalificirani i svih ranijih desetljeća zbog zaposlenja odlazili u inozemstvo. Ovo je tek početak hrvatskog bivanja u Uniji pa će možda sljedeće godine donijeti više probitka, ali o tom potom.

Uništena industrija

Danas se u Hrvatskoj zarađuje od usluga, turizma i trgovine po uvoznom obrascu a tada se gradila industrijska ekonomija pa obujam industrijske proizvodnje prije 1990. godine Hrvatska do danas ni izdaleka nije dostigla. Tada - uz široka radna i socijalna prava za zaposlene i uz male socijalne razlike.

Industrija je uništena, ne proizvodi se nova (dodana) vrijednost a banke, komunikacije, trgovačke potencijale vlasnički posjeduju stranci. Javni dug posljednjih godina nekontrolirano raste, prijeti nam dužničko ropstvo.

Pa, onda Tito je u ono vrijeme blokovske podjele bio sigurno jedan od pet-šest najutjecajnijih političara na svijetu. Danas Hrvatska nije baš nikakav čimbenik globalne vanjske politike.

Naravno, u jednopartijskom socijalizmu nije bilo punih političkih sloboda, živjeli smo uz ograničenja koja karakteriziraju (polu)policijske države. Ali premda nije bilo potpunih sloboda, izvjesno je bilo više pravde i solidarnosti a javno su dominirale humanističke vrijednosti koje su danas izgubljene u prvobitnoj akumulaciji kapitala, politički oktroiranoj privatizaciji i poratnoj pljački.

Iščezao je i osjećaj za društvenu pravednost i etičnost u kojoj bi dostojanstvo čovjeka trebala biti najviša vrijednost, bez obzira na to koliko je tko imućan ili moćan.

Liberalni kapitalizam daje formalne slobode, ali slama sve pred sobom, propadaju i jaki, ne samo slabi i slabiji, socijalne sigurnosti je sve manje.

No, stagniranje i pad ekonomskog rasta, pad kupovne moći i životnog standarda je skoro jedinstveni naš problem. Jer, druge zemlje iz tzv. realnog socijalizma, koji je kod njih bio pod ruskom dominacijom, u toj su tranziciji prošle bolje, imali su unutarnje energije i sposobnosti i ušle su u povoljnije, bogatije vrijeme u EU pa se u njima živi bolje nego prije 25 godina.

Nestanak socijalne države

Jer je liberalni kapitalizam, u odnosu na jednopartijski socijalizam, i te kako podignuo Poljsku, Češku, Slovačku, sve tri baltičke zemlje bivšeg SSSR-a, pa i Mađarsku. Imali smo daleko bolji standard od svih socijalističkih zemalja - sada nas nisu pretekle jedino Bugarska, Rumunjska, Latvija.

Osim toga, njihovi su građani u rušenju Berlinskog zida, u rušenju diktatorskog, uvezenog socijalizma vidjeli veliki izazov, prigodu da se priključe slobodnim, ali i bogatim zemljama Europe koji su uz rast svog prosperitetnog kapitalizma uspjeli i etablirati ono što se zvalo ranije "socijalnom državom".

A "socijalna država" nestaje polako, ali sigurno i u bogatim europskim državama. Socijalna jednakost i "dokoličarske" privilegije postale su preskupe dok u isto vrijeme strahovito brzo rastu sve veće socijalne razlike. Sve manji broj ljudi u svijetu i u Europi ima sve više. Pa, ako se tako nastavi, bit će velikog vraga, možda i revolucija, možda i ratova i koječega. Vrijeme je za jednu društvenu i financijsku preraspodjelu, za osjetnu korekciju ovog društvenog sustava koji će u konačnici razdvojiti ljude na oligarhe i prosjake. S vrlo uskim slojem onih koji će biti "između".

Ovo je potpuno drugo vrijeme od onog u kojem smo živjeli za vrijeme i desetak godina poslije njega. Nostalgija za one koji je osjećaju je, iako sjetan i tugaljiv, lijep osjećaj i doživljaj. Ali, od nje nema ničega opipljivog i realnog. Jedino je budućnost vrijedna svih mogućih napora i sve moguće energije. Uz dobru i čvrstu volju da građani demokratski sudjeluju u promjenama, da pritisnu moćnike da se zaustavi proces pauperizacije i da se osmisli i realizira koncept pravednije Europe.

Jakovina: Postoji Titov kult, ali i Thompsonov
– Tisuće ljudi dođe u Kumrovec, to je istina ali tisuće ih dođe i na Thompsonov koncert. No, svakako je fenomen da se to održava i da je i dalje prisutan Titov kult. Mi smo objektivno ili subjektivno vjerovali da smo faktor u međunarodnim odnosima, bili smo vidljivi na političkoj karti svijeta, postojala je nada da se stvari mogu mijenjati nabolje. To što se sada budimo iz košmara i iz snova koji se nisu realizirali, to je zapravo više pokazatelj aktualne političke elite nego toga što se ljudi sjećaju onoga što se događalo prije više od 30 godina, kaže nam profesor dr. Tvrtko Jakovina.
 – Debakl hrvatske države vidi se na mnogim poljima - na primjer, prije 40 godina INA je ispitivala jadransko podmorje sama, a danas nema kapaciteta niti za to da se prijavi na natječaj za isti takav tip istraživanja. Gubimo znanje, polako propadamo, hrvatski predsjednik danas se ne može susresti s američkim predsjednikom - sve to utječe da je Titovo vrijeme danas u povoljnijem svjetlu nego što bi ga objektivno trebalo imati, kaže nam Jakovina.
 – Mi danas očito ne možemo biti značajni u svijetu, ali mislim da bismo se mogli i morali u nekim djelatnostima pokazati kao ozbiljni igrači.
Luxembourg, Izrael sve su to male zemlje, ali su utjecajne. A mi smo neke potencijale imali, ali smo ih uništili, to je problem.
Politika nije nažalost učinila ništa pozitivno u tome da se pokušamo maknuti od prošlosti, govori Jakovina.