Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija zavisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu. (Albert Einstein)
Sila i razum su suprotnosti, moral prestaje gdje sila počinje. (Ayn Rand)

DEMOKRACIJU sam zamišljao kao sredstvo za nastanak moralnijeg društva. Moral kao tkivo koje društvo čini jačim i svjetlijim, kao porculanski sloj na nekoj figurici u staroj vitrini. No kao da je sve postalo nekako suprotno.

Slušam ministraKujundžića: „Dat ću ostavku ukoliko utvrdim da sam odgovoran". Naravno da on nije utvrdio svoj dio odgovornosti za događaj kada je u Zaprešiću umro mladić. Da bi to utvrdio morao bi biti visoko moralna osoba. A je li? Neka se propita svako jutro pred ogledalom, svaki puta kad svoju odraz vidi u izlogu… Bez obzira što zaključi, mislim da bi crv grižnje savjesti mogao malo nagristi i njega. Pa naravno da on nije (sam) kriv i nije uopće izravno kriv, ali je suodgovoran. On ne razumije što znači moralna ostavka. Ostavkom se daje poruka kako se odgovorno moraju obavljati sve, a posebno najviše političke funkcije.

Prvi u državi je (su)kriv za sve što se događa

Prvi u državi je u pravilu (su)kriv za sve što se događa. Kriv je i kada djeca nemaju 5 kuna za topli obrok. Usput, sjeća li se još netko toga? Naravno da bi ministar iz pravih demokracija, gdje i sam položaj podrazumijeva visoku moralnost osobe koja ga zauzima, ponudio ostavku. Za slučaj kao u Zaprešiću, ostavku bi prihvatio premijer u najmanje 26 država EU članica. U kojoj državi (osim Hrvatske) ne bi, ne znam. Ostavio sam to kao teoretsku mogućnost.

Ministar Kujundžić nije ponudio ostavku jer postupa sukladno našem stupnju društvene svijesti. On kaže kako nije postavio sustav i imamo ga kakav je, a on i tako smatra da je odličan. Logično je da ne razumije kako možda treba unaprijediti stanje. Zašto bi on bio za nešto odgovoran, kada je sve u skladu s društveno prihvaćenim moralom? Moralom koji se urušava na dnevnoj bazi. Još prije samo nekih 15 godina tadašnja ministrica zdravstva gospođa Ana Stavljenić-Rukavinadala je ostavku zbog nečeg puno manjeg od smrti mladića u Zaprešiću.

Prema Wikipediji moral (ćudoređe, ćudorednost) je u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose.

Moralna pravila se prilagođavaju vremenu

Kako moralna pravila nisu apsolutno važeća, pa se prilagođavaju vremenu, kod nas su nastala moralna pravila po kojima je prihvatljivo što gotovo nigdje drugdje nije. Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke. Kod nas je prihvatljivo da odgovoran za falsificiranje putnih naloga u kabinetu Vlade i dalje sjedi u Saboru i daje odlučujući glas vladajućoj stranci. Kod nas su prihvatljivi prelasci iz stranke u stranku po principu tko da više. Kod nas je moralno da sud zabranjuje štrajk pilotima, na dan kada druga zrakoplovna kompanija, u borbi za prava radnika, zaustavi pola europskog zračnog prometa. Kod nas je moralno da osuđenog za ratne zločine pozdravljaju ministri sa svečanih tribina. Kod nas je prihvatljivo da se zabrani ojkanje, samo zato jer osim nas ojkaju i drugi…

Oni koji pamte neka druga moralna pravila i oni koji poznaju moralna pravila u razvijenim demokracijama teško prihvaćaju da je navedeno postalo prihvatljivo. Neki šute, neki se tu i tamo jave komentarom, njih 5 (slovima pet) protestira pred Ministarstvom zdravstva protiv bahatog ministra, a nemali broj dnevno puni autobuse odlazeći u neko moralnije okruženje.

Iznenadio me novopostavljeni veliki križ. Izvođač je pazio da izgleda staro, kao da tamo stoji barem 100 godina, a ne samo koji tjedan. Upozorava na tisuće mrtvih koje su u šumi Brezovica navodno pobili partizani, iako to nema veze s povijesnim činjenicama. Spomenik je postavljen kao jedan u nizu prekrajanja povijesti.

"Zašto se ne ponosite činjenicom da ste se među prvima digli protiv fašizma!?"

U subotu rano popodne sam prošetao psa Zaru. Zaustavila me mlađa Japanka. Govori tečno hrvatski. Na ovim prostorima je radila u diplomaciji. Sad je profesorica na Tokijskom sveučilištu. Ovo sam saznao nakon njenog pitanja: „Gdje mogu vidjeti partizanski spomenik?". Odgovorio sam joj da se zabunila, jer u Sisku ne postoji više niti jedan (ili postoji jedan skriven?) spomenik partizanima. Ne zna da se samostalnost države ovdje slavila uklanjanjem spomenika borcima protiv fašizma. Zna se, u micanju su prednjačili oni koji su te spomenike ranije postavili i slavili. Znala je nešto o prvom partizanskom odredu i Brezovici. Ponudio sam da joj pokažem spomenik.

Na skretanju sa glavne ceste iznenadio me novopostavljeni veliki križ. Izvođač je pazio da izgleda staro, kao da tamo stoji barem 100 godina, a ne samo koji tjedan. Upozorava na tisuće mrtvih koje su u šumi Brezovica navodno pobili partizani, iako to nema veze s povijesnim činjenicama. Spomenik je postavljen kao jedan u nizu prekrajanja povijesti. Odvezli smo se do spomenika. Kako od 22. lipnja i nije prošlo puno vremena, oko spomenika je pokošeno. Nigdje napisa o kakvom se spomeniku radi. Štedljiv državni vrh osigurao je bojenje samo prednjih par stupova u bijelo, onih koji se vide kada TV mora prenositi obilježavanje Dana antifašističke borbe. Ostalo je zapušteno, kao što može biti zapušteno ako se ne održava desetljećima.

Japanka je sve snimala. Ja sam joj davao pojašnjenja na način kako su me nekada učili i na način kako i danas govore mnogi obrazovani povjesničari, na osnovi provjerenih činjenica. Malo je bila zbunjena. Provela je kao stipendistica DAAD (isto kao i ja) nekoliko godina na studiju u Njemačkoj. Upoznata je s fašističkim režimom, na način kako to svoje goste podučavaju Nijemci. Čudila se kako se ne ponosimo s činjenicom da smo se među prvima digli protiv fašizma. Kazala je da bi se oni time itekako ponosili. Nisam našao argumente zašto se ne ponosimo Prvim partizanskim odredom u okupiranoj Europi. Htio sam sačuvati ugled države, pa sam prešutio mnogo toga, čak da je (ako sam u pravu?) promijenjeno i ime spomenika. Valjda da se izbjegne pridjev „partizanski", spomenik se naziva po prvom komandantu Vladi Janiću Capi.

Gradski muzej je bio zatvoren, a prazne sisačke ulice nisu djelovale izazovno. Odlučila se napustiti Sisak prije nego je planirala. Odvezao sam ju na vlak.