NAKON što smo ovih dana objavili više članaka o glazbenim sklonostima jednog brodskog svećenika, na redakcijski mail dobili smo tekst kojim nam se sugerira kako ni mi, "kao laički novinari", "ne bi smjeli ići u krajnost razbuktavanja bijesa i neprijateljstva prema biskupu ili prema sv. Ocu", u ovom slučaju prema kleru uopće. Potaknuti tom 'upozorbom', odlučili smo upitati naše čitatelje: smijemo li o kleru pisati isto kao o političarima, sucima, policiji, učiteljima, liječnicima i drugim korisnicima proračunskih, i  drugih, sredstava poreznih obveznika?

Svaki komentar u vezi nekoga biskupa mora se dati s poštovanjem. Ton novinarskog uratka važan je koliko i sadržaj.

Ako neka publikacija ne želi uopće kritizirati biskupe, to je u redu, ali to ne bi trebao biti standard katoličkog novinarstva. Kad bi bilo tako, onda nam ne bi trebalo ništa osim službenih glasila biskupije.

Po mome mišljenju, pravo pitanje nije smije li se biskupe kritizirati u katoličkim medijima, nego o čemu se smije kritizirati. Na primjer, kad bismo otkrili da neki biskup krade novac svoje biskupije, onda bismo morali o tome činu izvijestiti i osuditi ga. To je zdravorazumski.

Biskupi su dio svijeta o kojem novinari izvještavaju, i oni su, poput političkih i poslovnih vođa, tema tih izvještaja jednostavno zato što je ono što oni rade značajno i vrijedno izvještavanja. No,katolički biskupi imaju poseban odnos s ljudima koje vode, neusporediv s političkim ili poslovnim odnosima. U tom je smislu biskup sličniji generalu nego direktoru ili senatoru. Biskup u Crkvi ima autoritet nad svećenicima i nad vjernicima u svojoj biskupiji. Taj je autoritet duhovni i moralni: biskupovo tumačenje vjere i morala smatra se normom za cijelu njegovu pastvu.

No biskup ima i druge odgovornosti, koje ne spadaju pod njegov posebni autoritet: on zapošljava, otpušta, upravlja, bavi se administrativnim poslovima, prikupljanjem sredstava, proračunom itd. On u tim oblastima nema poseban autoritet zbog svoga biskupstva, i zato katoličkim novinarima nije zabranjeno izvještavati o tim biskupovim poslovima.

No i u tom je argumentiranju opet zaobiđeno najnezgodnije pitanje: smiju li katolički mediji kritizirati biskupe vezano za područje njihove posebne nadležnosti – u pitanjima vjere i morala? Da bismo moglu nastaviti, razjasnit ću na koje se značenje riječi "kritizirati” ovdje misli.

Nitko ne bi prigovorio ako bi novinar izvijestio o tome kako je, na primjer, neki biskup bio domaćin konferencije na kojoj je govorio i pentekostalac koji kroti zmije. Izvjestitelj bi ispričao priču, zabilježio neke od reakcija prisutnih, pozitivne i negativne, i čitatelj bi mogao o toj konferenciji misliti što god hoće.

Takvo nešto naziva se "ukazivanjem na situaciju”. Novinar javnosti podastire nešto što je moglo ostati znano samo očevicima. Ako biskupa kasnije netko o tome pita, to neće biti zbog kritiziranja, nego zbog ukazivanja na situaciju. Ovakvo novinarsko izvještavanje zna biti učinkovitije od izravne kritike.

Sad smo došli do srži pitanja: smiju li katolički mediji objavljivati kritičke uvodnike o biskupu, u kojima se propituje njegov autoritet u pitanjima vjere i morala? Takve su kritike obično u obliku laičkih uvodnika ili osvrta koji nekog biskupa ili skupinu prozivaju zbog propusta da zaštite vjeru ili se na nju pozovu u nekom pitanju.

Za konačan odgovor ne možemo se osloniti samo na zdrav razum – moramo zaviriti u Kodeks kanonskoga prava. (To ne znači da u Kodeksu nema zdravog razuma, nego da je izgrađen na posebnom autoritetu što ga biskupi i svećenici imaju u Crkvi.)

U kanonskom se pravu nalaze tri prekršaja koji definiraju zakonitost odgovornog kritiziranja nekog ordinarija.

Kako ja to vidim, kanonsko pravo doista osuđuje kritiziranje, ali u granicama poštivanja autoriteta i načela jedinstva u zajedništvu.

Prvi kanon priznaje pravo i dužnost da se stvari daju na znanje pastirima i, ako se smatra nužnim, i drugima u katoličkoj zajednici.

Kan 212§3. "Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređe i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.”

Važno je napomenuti da je u ovome kanonu specificirano da se svaki komentar u vezi nekoga biskupa mora dati s poštovanjem. Ton novinarskog uratka važan je koliko i sadržaj.

U drugom je kanonu specificirana činjenica da se svaka laička struka, uključujući novinarstvo, mora obavljati u duhu evanđelja i pod okriljem crkvenog učiteljstva.

Kan. 227 "Vjernici laici imaju pravo da im se u stvarima zemaljske države prizna ona sloboda koja pripada svim građanima; no, kad se služe tom slobodom, neka se brinu da svoje djelovanje prožmu evanđeoskim duhom i da budu pozorni na nauk koji izlaže crkveno učiteljstvo, čuvajući se ipak da u otvorenim pitanjima ne iznose svoje mišljenje kao nauk Crkve.”

U trećem se kanonu izričito upozorava da nitko ne bi smio ići u krajnost razbuktavanjem bijesa i neprijateljstva prema biskupu ili prema Sv. Ocu. Neprijateljski raspoloženo novinarstvo može zaraditi crkvenu kaznu, što se, koliko mi je poznato, prije nekoliko godina zamalo dogodilo jednim poznatim katoličkim novinama.

Kan. 1373 "Tko zbog nekog čina crkvene vlasti ili službe javno izaziva ili neprijateljstva ili mržnju protiv Apostolske Stolice ili ordinarija ili podložnike poziva na neposluh prema njima, neka se kazni zabranom bogoslužja ili drugim pravednim kaznama.”

Dakle, katolički novinar smije u uvodnicima kritizirati biskupa sve dok iskazuje poštovanje prema njegovoj službi, ne koristi uvredljiv ton, i uvijek na umu kao najvažnije ima jedinstvo Crkve. Kao što piše u kanonu 212: "Izražavanje mišljenja (…) treba za cilj imati poučavanje Crkve kao cjeline, a ne njezino cijepanje na manje skupine.”

Crkva ne zabranjuje zakonski katoličkom novinaru ili ikojem kompetentnom laiku da kritizira nekog biskupa, no svejedno zahtijeva da se tom kritikom ne gazi autoritet biskupa ili njegove službe, ili da se uzrokuju štetne podjele unutar tijela Crkve.

Deal Hudson, Crisis Magazine

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net