ČAĐAVAČKI Lug, selo u virovitičko-podravskoj županiji, rastegnuto uz državnu cestu D2, podjednako je, nekih pedesetak kilometara, udaljeno od Našica i Virovitice, dva grada u kojima je održana jedna od dosadašnjih 12 sjednica Savjeta za Slavoniju, Baranju i Srijem, piše Telegram čiji članak prenosimo u cijelosti.

Da je premijer Andrej Plenković, zajedno s ministarskom svitom koja ga redovito prati na sjednicama Savjeta, iz Virovitice ili Našica spomenutom cestom potegnuo samo 50 kilometara istočno ili zapadno, možda bi, kao Telegramovi reporteri, početkom listopada ove godine, pred osnovnom školom u Čađavačkom Lugu naišao na čistačicu Jasminu dok uređuje travnjak između ceste i škole u kojoj je zaposlena na pola radnog vremena. I od nje saznali kako je u toj četverogodišnjoj područnoj školi ukupno sedam učenika. U četvrtom razredu nije upisan ni jedan.

Vidjeli bi i da je u tom selu, koje je 1953. imalo 1.016 stanovnika, a danas tek 210, svaka treća-četvrta kuća ruševna, prazna i napuštena, ili na njoj piše ”kuća na prodaju”. Razbijena stakla na prozorima, razvaljena vrata, dvorišta zarasla u korov, prazni štagljevi, porušene i istrule ograde i svinuti krovovi čije su noseće grede odavno popustile, zahrđali plugovi i sijačice, slika su ne samo Čađavačkog Luga već gotovo svih sela kroz koja su, prevalivši u tri dana više od 800 kilometara u svih pet slavonskih županija, prošli Telegramovi reporteri.

Prazna kuća u mjestu Čađavački lug Prazna kuća u mjestu Čađavački lug Telegram.hr

To je stvarna slika Slavonije, demografski opustošene i gospodarski razorene, slika kakva se ne vidi iz dvorana u kojima se sastaje Savjet za Slavoniju, Baranju i Srijem, odakle premijer, svako malo poručuje kako je od 2016. do lipnja ove godine u projektu Slavonija ugovoreno više od 20 milijardi kuna, a takvih je projekata, veli, 33 tisuće.

Umirovljeni vozač Čazmatransa s kojim pričamo u Čađavačkom Lugu godinama je prevozio djecu iz okolnih sela u školu u obližnju Čađavicu, gdje je sve vrvjelo od djece, a danas ih je, u cijeloj školi, manje od stotinu. Nekoć, ne tako davno, dok je još radio, bilo ih je, kaže, 250.

U jedan od 33 tisuće ugovorenih projekata koji bi trebali preporoditi Slavoniju svakako spada i autobusno stajalište, betonska nadstrešnica u središtu Čađavice, općinskog mjesta, poznatog po HDZ-ovu načelniku Mirku Rončeviću za kojeg je saznala hrvatska javnost čula nakon Telegramovog teksta kako se svojedobno ljutit upisao u knjigu žalbi, jer u pola devet izjutra u lokalnoj birtiji u koju često svraća, zamislite, nije bilo konjaka.

Autobusna nadstrešnica u Čađavici Autobusna nadstrešnica u Čađavici Telegram.hr

Ta autobusna nadstrešnica s jednom solarnom klupom i info-pultom na kojem bi se trebalo iščitati autobusni red vožnje i svježe informacije iz općine, priručnim alatom za popravak bicikla i video-nadzorom, koštala je 600.000 kuna. Na zgražanje mještana koji nam kažu kako je natkriveno stajalište izgrađeno na temeljima postojećeg pa nikome nije jasno u što je utrošen toliki novac. A koliko je projekt bio važan svjedoči i to što je pametnu autobusnu stanicu, kako su joj tepali lokalni političari, dok je još bila u gradnji, zajedno s općinskom načelnikom Rončevićem obišao i virovitičko-podravski župan Igor Andrović.

Odmah iza ”pametne autobuse stanice” ruševna je zgrada odavno zatvorene slastičarnice ”Mladost”. Tijekom posljednjeg desetljeća selo je izgubilo stotinjak stanovnika. U usporedbi s davnom 1953. kada ih je bilo 7.337, danas je u Čađavici tek 1.555 žitelja. Zato je propala i slastičarna ”Mladost”, jer mještani očito još imaju kruha pa im ništa ne znači savjet Marije Antoanete kako su kolači sjajna zamjena za hljeb, ako ga ponestane. Ali slastičarne ”Mladost” možda se još sjeća Jasenko Houra, ”Prljavac” rođen u Virovitici, koji je dio mladosti proveo u Čađavici.

Ista je slika poput one u Čađavačkom Lugu i ovdje u Čađavici: kuće urušene od starosti, oglasi o prodaji na koje se mogu javiti potencijalni kupci, s brojevima mobitela, nalijepljeni na vratima ili prozorima. Ali da kupaca, čini se, nema baš puno, svjedoči i naš pokušaj da kontaktiramo vlasnike ili njihove nasljednike. Tko zna koliko ti oglasi ondje već stoje, jer na nekoliko brojeva koje smo nazvali dobili smo glasovnu poruku kako broj više nije u upotrebi.

Hodamo uz glavnu ulicu u potrazi za sugovornicima i na broju 56, uz posve praznu katnicu, susrećemo ženu koja je iz Njemačke došla u posjet sinu. I on, kao jedini stanar, živi u sličnoj katnici, ali će, ne dobije li obećani kredit kojim bi mogao pokrenuti posao, za njom u Njemačku. Dogodi li se to, i ta će trošna katnica u kojoj su također četiri stana, ostati potpuno prazna. U ovoj, na broju 56, sada ne živi nitko: posljednji stanar bio je nedavno preminuli nastavnik.

Nešto niže, uz pješačko-biciklistički mostić otvoren u prosincu 2019. čija je gradnja stajala 300.000 kuna i koji je također jedan od one 33 tisuće iz projekta Slavonija, pa su na otvorenju bili i tadašnji i sadašnji saborski zastupnici Tomislav Tolušić i Josip Đakić, stoji stariji bračni par. Uživaju u toplom listopadskom danu i žale se kako je sve manje ljudi u selu i kako se osjećaju usamljeni.

“Ono je naša kuća”, pokazuju prstom na susjednu, Livadsku ulicu. “A one sljedeće tri su prazne. Nitko u njima ne živi. Nemamo susjedâ”.

Vraćamo se kroz mali, zapušteni park, ukrašen s dvije table i stihovima napisanim dječjom rukom. Na jednoj piše simbolična poruka: Vjetar nosi dječji glas, zemlju čuvajte za nas. Napuštamo Čađavicu, odvajamo se s glavne ceste i krećemo južno u pet kilometara udaljeni Zvonimirovac. Prolazimo pored nekadašnjeg poljoprivrednog aerodroma s dugom asfaltnom pistom i omanjim hangarom.

Nekadašnja uzletno sletna staza za poljoprivrednu avijaciju sada služi tek kao mjesto za održavanje Street Race Showa, gdje se jednom godišnje utrkuju nabrijani motocikli i automobili, vozeći brzinama gotovo ravnim onima kojim sin saborskog zastupnika Josipa Đakića vozi po obližnjoj Pitomači, ponosan kad kazaljka na kilometar satu u naseljenom mjestu dođe do brojke 150.

Zvonimirovac je u posljednjem desetljeću izgubio šezdesetak duša i danas ih ovdje živi samo 192. Uzmemo li kao referentnu godinu 1953., zlatno doba tog sela, kada je ovdje bilo 1.150 žitelja, ne treba opisivati koliko je ono danas pusto. Najbolje o tome svjedoči avetinjska, sablasno prazna škola, gdje su zvono i dječji žagor odavno nestali.

Susrećemo gospođu iz Zagreba, nekad je, veli, išla u tu školu, bila je posljednja generacija. Danas u Zvonimirovac svrati tek povremeno; ovaj put došla je pobrati grožđe, pa je i njena kuća jedna od mnogih u kojima nitko ne živi.

Vraćamo se na glavnu cestu pa nastavljamo do Suhopolja. Ista slika – nekoliko lijepih kuća, pa niz ruševnih i napuštenih. Na ogradi ogromne katnice s izgrađenim potkrovljem, čak na tri mjesta, obloženi najlonom, oglasi su za prodaju. Zovemo jedan od telefonskih brojeva, javlja se gospođa i veli kako je kuća posve opremljena, ima 750 kvadratnih metara, u a uz nju je još jedno gradilište.

Cijena, sve zajedno, 220.000 eura. Raspitujemo se o vlasniku. Veli, umro je, htio je u prizemlju te ogromne kuće otvoriti restoran. Njegova kći, nasljednica, otišla je u Dansku kod sina koji se ne namjerava vratiti u Hrvatsku pa zato prodaju kuću. Ako je kupac ozbiljan, cijena može biti i niža.

U središtu Suhopolja susrećemo velečasnog Ljubišu Krmara, koji vodi Župu svete Terezije Avilske. Postavlja plakat s pozivom vjernicima na predavanje o potrebi duhovne obnove. Scena je kao iz nekog filma Jiříja Menzela. Svećenik ljubazan i nasmijan, bucmastih obraza, poziva nas da razgledamo prelijepu crkvu koja dominira Suhopoljem i nekako se, svojom istinskom gracioznošću, ne uklapa u okruženje s mnogo praznih i napuštenih kuća. Cijela općina, sa svoja 23 naselja, danas ima 5.267 stanovnika i u 10 godina izgubila je 1.416 duša.

Jedna od rijetkih uređenih kuća u Suhopolju Jedna od rijetkih uređenih kuća u Suhopolju Telegram.hr

Ali zato stadion Park, za čiju se izgradnju svesrdno zalagao pokojni general Đuro Dečak, ima 5.000 mjesta – jedna stolica po glavi stanovnika. Klub iz Suhopolja, naziva NK Mladost 127, četiri je godine igrao u Prvoj nogometnoj ligi pa je 2000. slavno bankrotirao, odustao od svih natjecanja, a njegovim nasljednikom smatra se HNK Suhopolje. Za razliku od svog prethodnika, igraju u puno nižem rangu natjecanja – 4. nogometnoj ligi Bjelovar-Koprivnica-Virovitica.

A brojka 127 koja je stajala uz nekadašnji nogometni klub, spomen je na 127. virovitičku brigadu čiji je prvi zapovjednik bio Đuro Dečak. Danas na utakmice, kaže nam jedan mještanin, dođe nekoliko desetaka ljudi.

Virovitičko-podravska županija u 10 godina izgubila je 14.468 stanovnika ili zastrašujućih 17,05 posto. Vidi se tu o svakom selu duž podravske magistrale ali i u gradovima poput Orahovice, rodnog mjesta bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića. Ili Slatini, koja se do 1992. zvala Podravska Slatina, ali joj ni promjena imena – za što je najzaslužniji nekadašnji HDZ-ov gradonačelnik i saborski zastupnik Ante Šimara – nije pomogla da s 13.686 stanovnika u 10 posljednjih godina ne padne na 11.203.

Slatinsko registracijsko područje, koje uz taj grad obuhvaća i Orahovicu (također je promijenila ime izbrisavši pridjev Slavonska), te općine Crnac, Čačinci, Čađavica, Mikleuš, Nova Bukovica, Sopje, Voćin i Zdenci, zahvaljujući bivšem gradonačelniku Šimari, ima – jedino u Hrvatskoj – dvije registracijske oznake: PS i SL. Pločice sa starom oznakom PS više se ne izdaju, ali ih vlasnici nisu dužni mijenjati, što je bio ustupak kako ne bi morali plaćati nove tablice.

Vozimo slatinskom obilaznicom, pa na jednom od kružnih tokova skrećemo u Bakić. Ondje je kuća ravnatelja Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Antuna Vujića, nedavno nokautiranog na sajmu u obližnjoj Virovitici, kada je, pod utjecajem alkohola, za stražnjicu uštinuo gospođu čiji je suprug potegnuo šaku. Vujićeva je kuća prva u selu koje je u 10 godina s 537 žitelja ostalo na 428. A davne, 1953., ovdje je bilo 1.095 duša.

Pred neuglednom trgovinom dvojica muškaraca piju pivo. Očito, to je mjesto sastajanja: zemlja pred prodavaonicom popločena je metalnim čepovima s pivskih boca.

“Jeste li osjetili blagodati Projekta Slavonija?”, pitamo i dodajemo da možda bolja vremena za Bakić tek dolaze jer je Vujić sada šef agencija koja vrti milijarde kuna. “Ma kakav projekt Slavonija”, odmahuju rukom, a mi im kažemo kako i Bakić uživa plodove tog projekta; dio je izgradnje i rekonstrukcije vodno-komunalne infrastrukture aglomeracije Slatina, vrijednog gotovo 270 milijuna kuna.

“Da. Kanalizaciju grade Turci, a radnike su doveli iz Pakistana”, kaže jedan od dvojice mještana. “Ovdje nema ljudi koji bi to mogli raditi. Nekad smo u Bakiću imali restoran i dva-tri kafića. Sada, vidite i sami, pivo pijemo pred prodavaonicom”.

Virovitičko-podravsku županiju napuštam u njenom administrativnom središtu, Virovitici, malom gradu koji je iznjedrio dva politička velikana, dvojicu ministara, jednog u Vladi Ive Sanadera, drugog u ovoj, aktualnog premijera Plenkovića. Riječ je dakako o bivšem ministru unutarnjih poslova, sadašnjem gradonačelniku Virovitice, Ivici Kirinu, te Tomislavu Tolušiću, negdašnjem ministru i potpredsjedniku Vlade, koji se potom, kratkotrajno, prometnuo u uspješnog vinara, da bi nedavno završio kao osumnjičenik Ureda europskog tužitelja.

Kako bih projekt Slavonija mogao pratiti i putujući željeznicom, odlazim do oronulog kolodvora u čije je održavanje, siguran sam, od osamostaljenja Hrvatske uloženo tek u novu ploču s oznakom mjesta, kada je uklonjena stara na kojoj je – kao i na svim stanicama bivše države – naziv bio ispisan latinicom i ćirilicom. Jedna od dvije birtije tik uz stanicu je zatvorena. Radi još samo Cug, dok su na onoj ambicioznog naziva Train, zavjesa od paučine i zaključana vrata. Zatvorena birtija na kolodvoru najbolji je pokazatelj koliko putnika ondje prolazi.

Kupujem kartu do Osijeka i plaćam je, s novinarskim popustom, 48,90 kuna, ili 6,49 eura. Prepuštam se u sigurne ruke Hrvatskih željeznica, sjedam u vlak broj 6013 koji polazi u 14:07 i udaljenost od 120 kilometara prelazi za samo tri sata: u Osijeku sam u 17:06. Ali s obzirom da je vlak protutnjao nevjerojatnom brzinom od 40 kilometara na sat bilo je teško iz putničkog vagona drugog razreda vidjeti što je sve tom dijelu Hrvatske donio Vladin projekt nazvan Slavonija, Baranja i Srijem.