NE ZNAM kad sam se posljednji put smijao na neku vijest kao kad sam nedavno pročitao da je po Međimurju operirao neki lažni svećenik u pratnji (lažnog?) ministranta i dijelio blagoslove po kućama. "Pa, isto mu dođe!" otelo se (i to ne samo meni). Onda sam malo dublje promislio, čak i o teološkim zavrzlamama, stoga ću vam ovdje prezentirati dva odgovora na naslovno pitanje - jedan nevjernički, a drugi dogmatsko katolički, piše Željko Porobija na Index.hr

Svi su svećenici lažni

Nevjernici nemaju puno razloga za promišljanje o razlici između pravog i lažnog svećenika - u svjetonazoru u kojemu ne postoje nikakvi bogovi i vragovi, nikakvi sveti duhovi i sakramenti, sva priča o osobama koje prenose božanske blagoslove, prokletstva, sakramente i inicijacije je totalna laž.

Progutali ste hostiju, a mogli ste umjesto nje progutati keks, svejedno, ništa se nije dogodilo po pitanju vašeg ulaska u raj. Jer ionako nema tog raja, kao ni pakla, čistilišta, čega god. Umrete i nema vas više, nigdje i nikada (ova zadnja rečenica jest i glavni razlog zašto mnogi ljudi bježe od ateizma).

Stoga su svi svećenici lažni i možemo samo razgovarati o pravnim aspektima cijele priče. U ovom slučaju, ako sam dobro shvatio i ono što je vjernicima rekao "pravi" svećenik, nema ni kriminala u istinskom smislu te riječi. Bilo tko može doći u vaš dom, reći da vam želi udijeliti blagoslov, izreći par molitava, a ako mu udijelite koju kintu - to je vaša stvar.

Svi su Djedovi Mrazovi lažni

Neki domišljati "prevarant" može čak cijelu stvar izvesti pravno čisto - pojavi se u "uniformi", kaže da je došao udijeliti blagoslov i tu stvarno nema neke prevare, osim ako slaže da je on taj i taj župnik.

Uostalom, nešto slično mi već gajimo kao običaj već stoljećima - pred Božić silni Djedovi Mrazovi hodaju po ulicama i dolaze na priredbe, valjda vam ne trebam reći da su svi oni totalni fejk. Ja sam imao nekih 5 godina kad sam to shvatio na priredbi u maminom poduzeću.

Došao je Djed Mraz, mi smo mu recitirali pjesme i ja sam u jednom trenutku shvatio da se radi o mom rođenom ocu. Dvadeset i kusur godina kasnije istu sam foru prodao svojoj kćeri.

Izdajnici Crkve

Ali poslušajmo što bi o toj temi rekla i Crkva, kad ju već toliko prozivamo.

U davna vremena došlo je do nemalih rasprava o temi pravih i lažnih svećenika. Pokrenuo ju je biskup Donat, koji nije mogao podnijeti činjenicu da su brojni svećenici tog vremena bili traditores (izdajnici) - oni koji su u strahu od progonstva Rimljanima predavali svete spise, crkveno posuđe i popise svojih vjernika.

Ne sviđa vam se ovaj tip što po Međimurju glumata svećenika? A svidio bi vam se više neki pater koji je, primjerice, komunistima slao popise vjernika nesklonih komunizmu?

Međutim, kad su komunisti, pardon, Rimljani, prestali s progonstvima, traditores su se uredno vratili svom svećeničkom poslu. Nije to loše kad živite od propovijedanja, dijeljenja sakramenata u crkvi i blagoslova po kućama. Posao nije težak, a padne i koja kinta u džep.

Donatova pobuna i Inkvizicija

Uglavnom, Donata (kojega ne treba miješati sa svetim Donatom iz Zadra) razbjesnio je ovakav stav Crkve prema izdajnicima. On je u jednom sjevernoafričkom mjestu krenuo s ponovnim krštenjem i uvođenjem u službu palih svećenika. Ne znamo točno kako je to išlo, koje je uvjete postavljao, svi njegovi spisi i podaci o njemu - po dobrom, starom kršćanskom običaju - odavno su spaljeni.

Sve je to izazvalo nemalu raspravu i šizmu, a budućem svecu Augustinu to je tijekom njegovog biskupskog rada u Hiponu bio glavni izazov. Nakon jednog susreta s gotovo dvjesto ljutitih donatista Augustin je počeo zastupati stav (inspiriran Isusovim riječima iz metaforične priče) da nevjernike i heretike treba natjerati da uđu u Crkvu.

I time je postavio temelje kasnije Inkvizicije, institucije zadužene za to da se nevjernici poput nas s Yudexa specifičnim odgojnim metodama spase od vječne propasti u paklu.

I vi možete krstiti

I onda je Crkva, da bi se distancirala od donatista, donijela svoje službeno učenje pretočeno u latinsku frazu ex opere operato (činom učinjeno). Drugim riječima, ako ste sakramentu pristupili s ispravnim stavom i ako je svećenik izveo to kako je propisano, vi ste primili sakrament. Uopće nije bitno je li vaš svećenik neki svetac ili munjeni tip ogrezao u svih sedam smrtnih grijeha.

Nisu li vam nikada rekli da i vi kao katolik možete krstiti? Samo trebate znati kako ide obred, morate krstiti u ime Svetog Trojstva - i gotova stvar. Za krštenje nije bitan ni stav krštenog (ionako je to mala beba), može tu biti neki kum, ali i ne mora.

A kad se radi o blagoslovu kuće, to ni ne spada u sakramente. Apsolutno je nebitno tko ga je i kako napravio, bitno je da ste se vi pomolili.

Evo koga prijaviti

I sada možete zamisliti policiju kad zaprimi prijavu da je neki lažni svećenik dijelio blagoslove po Međimurju. Je li čovjek ukrao novac? Nije, ovi su mu ga sami dali. Je li zabranjeno da tko ide po kućama i dijeli blagoslove? Nije, baš kao što nije ni krštenje zabranjeno. Je li kome zabranjeno da ide okolo u svećeničkoj odjeći? Ne postoji takav zakon.

Pa, onda, što? Ide ovaj u haljinama, ide i onaj u haljinama, ovaj dijeli blagoslove, onaj dijeli blagoslove, ovaj primi što mu daju, onaj primi što mu daju", umuju zbunjeni policajci.

I onda se jedan od njih dosjeti jednostavnom rješenju.

"A da mi prijavimo ... obojicu?"