DORA Klindžić mlada je znanstvenica, astrofizičarka i spisateljica iz Slavonskog Broda. Svoja je istraživanja radila na zagrebačkom Ruđeru, kao i na opservatorijima u Poljskoj i Nizozemskoj. Trenutno je na doktorskom studiju između Sveučilišta u Leidenu i Sveučilišta u Delftu. Projekt njezinog tima zove se "Lunar Observatory for Unresolved Polarimetry of Earth" (LOUPE), na hrvatskom "Opservatorij s Mjeseca za nerazlučenu polarimetriju Zemlje", što nam je spremna objasniti na način koji svi mogu razumjeti. Kada ne gradi instrumente za proučavanje svemira, gradi svjetove na papiru i autorica je više znanstveno-fantastičnih kratkih priča te alumna cijenjene američke spisateljske škole Clarion West. Najzanimljivije dijelove razgovora s Dorom preuzimamo s portala Novosti, gdje je moguće članak pročitati u cijelosti.

U školi su vam matematika i fizika bile najteži predmeti i baš zato ste se odlučili baviti tim područjima. Netipična odluka, ako razmotrimo narativ o ljudima koji su postali znanstvenici, pogotovo u prirodnim znanostima – priču o genijalcima koji su odmalena pokazali izvanredan talent. Otkud onda vi u znanosti?

Ono što mene u posljednje vrijeme brine jest to da na našem planetu postoji toliko različitih formi života, fascinantnih bića, koja izumiru svaki dan. Tražimo ih na drugim planetima, a ovdje dopuštamo da umiru. S tom se mišlju borim i često se pitam je li opravdano da koristim svoje intelektualne sposobnosti, resurse i vrijeme da tražim život na drugim planetima, dok se iza mojih leđa događa izumiranje života na mom planetu.

Fizika i matematika su mi bili najveći izazov u školi. Nije mi dolazilo prirodno, zahtijevalo je puno truda. Dosta me frustriralo, ali i bilo najveće zadovoljstvo kad bi uspjela svladati. Puno ljudi prihvaća taj narativ ili jesi ili nisi za nešto. Nisam si dozvolila da tako razmišljam. Bilo mi je jasno da mi treba da me netko nauči, profesori, kolege, knjige. Ponosna sam što sam uspješno završila studij, jer je većina ljudi koja je studirala sa mnom bila uvjerena da su rođeni za matematiku i fiziku, a ja nisam dijelila to uvjerenje. I danas srećem profesore koji smatraju da su neki ljudi za znanost, neki ne. Ako imaš nesreću da si ti ta za koju profesor odluči da znanost nije za tebe, to može biti pogubno. I među studentima postoje predrasude. Imala sam kolegu koji mi je na prvoj godini rekao: "Ti nećeš završit ovaj faks jer ne samo što si žena, nego si iz Slavonskog Broda." Opirem se ekscepcionalizaciji znanstvenika, tome da laici, ali i znanstvenici sami, perpetuiraju narativ o posebnima, s iznimnim predispozicijama da nešto nauče. Idejom da su samo iznimni sposobni razumjeti znanost udaljavamo znanstvenike od ljudi i ljude od znanstvenika. Tako se razvijaju anti-znanstvene teorije i šire dezinformacije. Ljudi nemaju povjerenje u znanost jer vide znanstvenike kao nekoga tko nije dio ljudske zajednice, nekakve vanjske agente.

U Zagreb ste došli iz male sredine. Koliko je bilo teže u ranoj fazi života doći u doticaj sa znanošću, s obzirom na uvjete školovanja i života u Slavoniji?

Zagrepčani moraju poraditi na stavu o "dotepencima" i onoj da "Zagreb više nije Zagreb". Kad sam upisala fiziku, na godini nas je bilo oko 120. Bila sam jedina iz Broda i jedna od par ljudi iz Slavonije uopće. Kad se pričalo o reformi školstva, profesori s fizike su istaknuli da je veliki problem neopremljenost eksperimentalnom opremom u siromašnijim sredinama. To se osobito vidi u Lici, pa tako u blizini Smiljana, gdje se rodio Nikola Tesla, u školama ne postoji ili je zastarjela oprema za nastavu iz fizike. Kod nas u politici vlada nezainteresiranost za znanost, što znam jer sam služila u Savjetu mladih bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Kad su me pitali za prijedlog za Teslin rođendan, predložila sam da otvorimo natječaj za opremanje škola eksperimentalnom opremom. Na to su mi rekli: "Mi smo mislili više u stilu da se ti odeš malo fotografirati s djecom u Liku."

Trenutno ste na doktoratu. Kako preživljavate i čime se zapravo bavite?

Imam sreću da još uvijek imam želju za istraživanjem svijeta i ne smeta mi da se svakih par godina selim. Doktorska sam kandidatkinja, imam ugovor na četiri godine i zaposlenica sam sveučilišta, što nosi zaštitu kolektivnog ugovora. Kroz projekt LOUPE želimo razviti instrument koji se nadamo poslati na Mjesec da promatra Zemlju i da nam pomaže naći egzoplanete, odnosno druge planete koji izgledaju kao Zemlja.

Ideja bi bila promatrati Zemlju s Mjeseca i onda na temelju tih opažanja vidjeti možemo li donijeti zaključke o drugim planetima i uvjetima za život na njima?

Da. Moja mentorica to naziva kozmički selfie. Još nismo sposobni optičkim teleskopima razaznati drugi planet, osim u posebnim situacijama kad je jako povoljna njegova orijentacija. Kad izađe iduća generacija svemirskih teleskopa, za nekih 10-15 godina, oni će imati sposobnost odvojeno vidjeti planet i njegovu zvijezdu. Tada će nam planet izgledati kao mala točkica, jedan piksel na teleskopu. Pitanje je, kad vidiš taj piksel, postoji li neki način da analiziraš je li ondje život, postoje li oceani, oblaci itd. Teoretičarski dio moje grupe razvija tu metodu – kako ako promatraš tu točkicu nekoliko mjeseci ili godina, iz nje dobiti sve informacije o tome što se nalazi na planetu. Da bismo testirali metodu, tj. potvrdili može li se to uopće, prvo ćemo koristiti Zemlju kao testni primjerak, jer o Zemlji sve znamo. Ako krenemo s time sad, do trenutka razvijanja nove generacije teleskopa moći ćemo s dozom sigurnosti reći da se na nekom planetu prepoznaju oblici života.

Ako gledamo unaprijed, podaci o uvjetima za život na drugim planetima mogli bi se koristiti u različite svrhe. Postoje oni uzbuđeni idejom kolonizacije svemira, ali i oni skeptični, koji misle da ćemo sve loše što radimo na Zemlji preslikati na druge planete. Što mislite o tome, s obzirom na to da vas inspirira istraživanje svemira, ali i brine uništavanje Zemlje?

Nasreću, ili nekima nažalost, budući da nam je najbliža zvijezda udaljena nekoliko svjetlosnih godina, taj prostor ostaje van doticaja pohlepnih ljudi koji žele ići dalje od Sunčevog sustava za resurse. Jednom kad potvrdimo da nismo sami u svemiru, to će biti fascinantno, ako nađemo drugu inteligentnu rasu, možda bismo mogli s njima stupiti u kontakt, što je uzbudljivo. No čak i kada bismo na drugom planetu pronašli samo bakteriju ili virus, nešto najmanje, najskromnije, to bi vjerojatno bilo najveće otkriće koje je znanost ikad napravila. Međutim, ono što mene u posljednje vrijeme brine jest to da na našem planetu postoji toliko različitih formi života, fascinantnih bića, koja izumiru svaki dan. Tražimo ih na drugim planetima, a ovdje dopuštamo da umiru. S tom se mišlju borim i često se pitam je li opravdano da koristim svoje intelektualne sposobnosti, resurse i vrijeme da tražim život na drugim planetima, dok se iza mojih leđa događa izumiranje života na mom planetu.

Što mislite o privatizaciji svemirskih misija, Elonu Musku, kompaniji SpaceX i sličnim pothvatima?

Sunčev sustav je opako na meti industrije. Postoje planovi za rudarenje na Mjesecu, gdje će rudariti Musk, gdje Jeff Bezos. Sve unatoč zakonima koji kažu da se svemir i Mjesec ne smiju kolonizirati od strane država, ali ta pravila ne postoje za korporacije. Prisustvovala sam na konferenciji Europske svemirske agencije gdje se raspravljalo o povijesti i sadašnjosti istraživanja svemira. Po prvi put u povijesti imamo privatne kompanije koje idu u svemir. Nitko ne zna kako će to proći, ni agencije poput NASA-e i ESA-e, jer nitko nije očekivao da će pojedinci akumulirati toliko bogatstva da idu u svemir. Trenutni zaključak agencija je da je to relativno OK, dokle god im privatne kompanije mogu pomoći. Tako će se prilikom rudarenja Mjeseca vaditi gorivo koje će se dati NASA-i i ESA-i za rakete kojima će se ići na Mars i sl. Međutim, problem s privatnim kompanijama je da rade što žele. Primjerice, Musk lansira ogromnu količinu Starlink satelita bez da je konzultirao ili dobio odobrenje od astronomske zajednice. To znači da teleskopi koje imamo na Zemlji, teleskopi od stotine tona koji koštaju desetke milijardi eura koje plaćaju porezni obveznici, neće moći funkcionirati jer im Muskovi sateliti svojim sjajem ometaju mjerenja. Postoji teleskop nazvan po Veri Rubin, u koji su uložene milijarde eura i zapošljava tisuće znanstvenika kojima karijera ovisi o tom instrumentu, a sad će do 40 posto podataka morati odbaciti zato što će sjaj Muskovih satelita ometati mjerenja.

Postoji i problem sa svemirskim otpadom. Kako će se to rješavati?

To je brzorastuća industrija. Imam kolege koji su na doktoratima iz te teme, jer će u idućih 10 godina to postati velik problem. Na noćnom nebu će biti vidljivo više umjetnih satelita, nego pravih zvijezda, zbog tzv. konstelacija satelita koje lansiraju korporacije. Prosječan čovjek bit će opljačkan za ljepote noćnog neba, kada pogleda gore neće vidjeti zvijezde, nego svemirsko smeće. Brojni sateliti sudarat će se i imati probleme, riknuti od radijacije i postati opasnost drugim satelitima i instrumentima u orbiti, a o nekima od tih ovisimo – GPS, ključni financijski i medicinski sistemi koji se odvijaju preko satelita. Već postoje startupi koji testiraju u orbiti svoje prototipe, satelite s robotskim rukama koji će hvatati otpad i mreže za skupljanje otpada. Ako otpad bude iznad određene veličine, može preživjeti ulaz kroz atmosferu i pasti na Zemlju, što je opasno za sve.

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.

Članak je u cijelosti moguće pročitati OVDJE.