DA nam je društvo licemjerno i da počiva na dvostrukim standardima, nije potrebno previše isticati i naglašavati. Jasno je to svakomu tko se pomnije osvrne oko sebe i izađe iz vlastite 'zone udobnosti'.

Na svojoj su to koži godinama osjećali Brođani koji žive u blizini slavonskobrodskog franjevačkog samostana iliti takozvane 'Velike crkve'. Nažalost, neki manje sretni čije su kuće u blizini drugih gradskih župnih crkava, morat će trpjeti i dalje.

Nakon niza članaka i tri godine pisanja, Udruga za promicanje lokalne uprave i samouprave PLUS, izdavač portala SBplus, uspjela je u svom primarnom cilju - nagovoriti nadležne u gradu neka konačno učine nešto po pitanju nepropisnog parkiranja tijekom crkvenih obreda.

Učinili bi to - možda - i ranije da vozači koji su se godinama svjesno i namjerno bahatili ne spadaju u kategoriju vjernika koji su svete mise pohodili, a automobile ostavljali gdje im se prohtjelo, nagrđujući time okolinu oko građevine u kojoj štuju ono u što vjeruju i dovodeći u opasnost druge sugrađane.

Ponašali su se, dakle, poput svetih krava koje mogu kako i što im se prohtije, bez straha od mogućih posljedica. Pisali smo već ranije puno puta o tim skupinama u hrvatskom društvu u koje se ne dira ni onda kada njihovo postupanje narušava logiku zdravog razuma.

Pa se tako zločince i kriminalce ne progoni za njihove krimene jer su nekada bili, manje ili više (ne)časni generali pobjedničke hrvatske vojske ili se, pak, zataškava obiteljsko nasilje jer je onaj tko ga je počinio član Najveće Stranke u Hrvata.

No, čak i kada mediji svojim pisanjem izvrše toliki pritisak pa se barem dio nepravde ispravi, ostaje ' u zraku' onaj klasični - jeste li baš morali, što to niste pustili na miru, ipak se radi o Njima.

Umjesto hvalospjeva zbog uspjeha i društvenih promjena nabolje, nerijetko onaj tko ih inicira ostane 'popišan', umjesto da oni koje je - očigledno - moguće spriječiti samo znakovima zabrane, ocrtanim parkirnim mjestima i stupićima, ostanu posramljeni jer nisu bili dovoljno samosvjesni da sami promijene svoje ponašanje.

Usto bi se trebali sramiti i pognuti glave jer su, na suzbijanje njihovog terora prema sugrađanima, utrošene tisuće kuna, a istovremeno, oni koji su plaćeni za korekcije (policija, prometni redari,...) takvog ponašanja godinama nisu smjeli reagirati jer su im tako naložili njihovi nadređeni.

Pitamo se, tko bi želio živjeti u takvom neuređenom društvu gdje se na kraju sudskog postupka u kojemu je ona prebijena i prevarena supruga i žrtva, Mara Tomašević mora stidjeti i bojati osude - ne samo na ulici, nego i u vlastitoj obitelji, baš kao što bi se - prema mišljenju mnogih - trebali stidjeti oni koji 'perom u ruci' nastoje promijeniti najbližu okolinu. Ne svijet, ne državu, nego svoju ulicu. Predrasuda punu, uvijek jednoj strani naklonjenu, nepravednu i korumpiranu, ali ipak svoju ulicu.

Možda je malo onih koji bi za opće dobro pristali biti omraženi ili 'popišani', no na kraju dana lijep je osjećaj biti jedan od njih. Obraćanje javnosti ipak daje mogućnost da se i sam tu i tamo 'popišaš' na trule i nesređene, zabačene i mračne, smrdljive i gnjile kutke ovog društva.

Onaj tko optimistično gleda na svijet više od takvog kutka ni ne dodjeljuje crnilu. Nije istina da nas ono okružuje, sami biramo i kreiramo svijet koji se nalazi oko nas. Na našim je ulicama Vedrana koja fotografijama zna zamrznuti najljepše dane, tu su i Arijan, Tea i Ivan koji su sklonili pogled s ekrana i društvenih mreža kako bi se obratili starijima, mada je starost daleko od onoga što oni žive, tu su svi oni koji su ispunili božićne želje djece iz Kuće sretnih ciglica, pa zdravstveni djelatnici kojima nije teško otići pomoći u Čakovec i Osijek… to je ljepša strana grada koji pripada svakomu od nas podjednako, a ne samo onima koji same sebe smatraju 'jednakijima' jer se klanjaju pravom Bogu ili su na visokim pozicijama.