JUČER Split. Danas Zagreb. Sutra možda i Slavonski Brod. Tko može biti siguran da i oko nas ne hoda jedan Zavadlav ili Bezuk? Jesmo li sigurni i da naš susjed nije jedan od njih ili njima sličnih?

Posljedice znamo. Ali koji su pravi uzroci? Kazat će neki da su to samo umno poremećene osobe. Ali…

Nisu Zavadlav i Buzek sigurno jedini takvi. Ovotjedni Bezukov napad ispred zgrade Vlade i Sabora, zatim podržavanje tog terorističkog ekstremizma od pojedinih članova stranke Domovinskog pokreta i tisuće posjetitelja društvenih mreža koji odobravaju ovakav čin pa verbalni napad na ravnateljicu Alemku Markotić i novinsku ekipu - sve to daje sliku koja više od riječi govori kako nismo sigurni.

Teroristički čin mladog čovjeka samo je simptom kriznog stanja u našemu društvu. I nije to djelo mentalno bolesne ili neuravnotežene osobe. To je čin pomno isplaniran i to na isti način kako takve napade planiraju islamski teroristi. Jedina razlika je u tomu što se ovaj teroristički čin ne naziva kršćanskim terorizmom. I ne treba tako biti. Jer svakoj religiji terorizam je strani pojam, barem u izvornom učenju.

Takav čin nije niti iskazivanje bunta zbog nepravilnosti u našemu društvu.

Bezuk je klasičan primjer duboko indoktrinirane osobe ideologijom radikalne neofašističke desnice. Glorifikacija oružja, mržnja prema Srbima, slušanje glazbe koja koja proziva vladajuće zbog izdaje i iznevjerenih, po njima, čistih ideala rata. Kažu, Bezuk je bio tih i povučen, ali svakako živio je licemjeran život. A takvom životu netko ga je naučio. Obitelj, škola, društvo? Ili naša politika?

Kontinuirana glorifikacija rata i militarizma koja je u neku ruku i danas prisutna kod nas, iako je rat davno okončan (ali za neke još traje), igra veliku ulogu u pojavi ovakvog i sličnog nasilja. 

Mada rođen nakon rata, Bezuk je također žrtva tog istog rata. Odrastao je i formirao se u takvom ambijentu. 

Danas je puno onih koji Lijepu Našu žele vidjeti kako je gledaju Culej, Markićka, Bujanec. I mnogi mladi upravo danas odrastaju i formiraju se na način kakav baš žele raznorazni Culeji i Bujaneci slušajući MPT: „Antikrsti i masoni. Komunisti ovi, oni. Šire sotonske fraze. Da nas poraze. E, moj narode…"

Za takve je ova lijepa zemlja puna izdajnika, jugoslovena, partizana, udbaša. I jednostavnim kemijskim spojem militarizma i zapaljive retorike – što dobijemo? Bezuk je samo jedan u nizu.

Ali možda je najopasnija izjava jednog gradonačelnika. „Pojedinci drže oružje zato što ne vjeruju sustavu jer ovaj sustav ničim nije dokazao da mu mogu vjerovati." A do jučer je bio njihov i planirao da i on sam bude dio tog sustava. Možemo zamisliti kakav bi tek sustav bio da takvi i njemu slični vode sustav. Filozof Penava.

Bezuk nije ništa drugo nego proizvod ovoga društva, proizvod širenja mržnje i netolerancije, glorificiranja oružja i militarizma. Jer ne zaboravimo na činjenicu da je njegov otac skrivao oružje. Od koga i za koga? Ali on i svi oni koji imaju ilegalno naoružanje imaju punu podršku filozofa Penave. 

Sve ovo spada u krizu društva i hrvatske politike. I koliko će puta ponoviti se Split, Markov trg? Koje mjesto je sljedeće?

Izgleda da fašizam živi vječno.

U svojoj knjizi koja se zove „Vječni fašizam", Umberto Eco objašnjava kako je obilježje vječnog fašizma kult obožavanja oružja. Zatim dalje navodi i postojanje kulta rata, glorifikaciju autoritarnih pokreta i njihovih simbola i rituala, kao i rasnu te nacionalističku mržnju prema pripadnicima drugih naroda. I ova četiri elementa su sadržana u terorističkom činu momka iz Kutine. A njegov čin možemo okvalificirati i kao neofašistički terorizam. 

Sve je počelo na splitskoj Rivi početkom stoljeća, nastavljeno je plinskim bocama i, u konačnici, dovelo je do eskalacije nasilja. Ovaj trend terora mogao bi preplaviti i sve nas. Jer duh iz boce pušten je davno. Puno je Culeja i Bujaneca u našem društvu, a nitko ne može biti siguran u to da mu jedan Bezuk nije susjed.