„Ante Prkačin je ružna lica, a ni glava mu nije ništa bolja, debeljuškast je i mastan. Zoran Milanović je izdajica i lopov, bandit, bijednik..." Tko god bi to "prilijepio" spomenutima, zvučalo bi primitivno i prosto čak i u birtijaškom okruženju pod utjecajem maligana. No, upravo se ta retorika potpuno udomaćila kad ponestane snage argumenata ne bi li se obranile neobranjive svinjarije u hrvatskom političkom diskursu.

Premda ne treba imati iluzija da smo u Sabor, Vladu ili u Predsjedničke dvore birali najbolje od najboljih, najpametnije od najpametnijih, najpristojnije od najpristojnijih, očekivanja su onih s primjerenim kućnim odgojem ipak značajno veća od onoga što nam u svojoj retorici nude navodni čuvari hrvatskog digniteta i interesa. Najnovije eskapade Ante Prkačina u Saboru po kojima je zastupnica, eto, „ružna lica, pa i ružne glave" ili je pak jedna gradonačelnica „masna i debeljuškasta", bolno su podsjetile građane na ogromne greške koje čine u izboru onih koji nas zastupaju na političkoj sceni. Nažalost, zaštita u tom slučaju neće stići čak ni od predsjedavajućeg Sabora.

Otrovne strelice osobito se odapinju kad je riječ o ženama - s porukom zna se gdje vam je mjesto jer niste „za mudraca nego za madraca", kako je to davno, iskreno vjerujući u balkanski mačizam, poručio tadašnji zastupnik Anto Kovačević također jednoj saborskoj zastupnici. No, premda su otad prošla desetljeća, u Hrvatskoj se u izričaju političkih siledžija u javnom prostoru nije ništa promijenilo pa onda ne treba očekivati ni da je situacija bolja unutar četiri zida, na ulici... gdje si siledžije bilo koje provenijencije daju dodatnog oduška obračunavajući se i fizički ako riječi nisu dovoljan argument. Gaze automobilima, ubijaju čakijama ili puškama... - u kolumni za Jutarnji list piše Goranka Jureško. Članak je moguće u cijelosti pročitati OVDJE.