Pokoklj Palestinaca u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili, od 16. do 19. rujna 1982. godine, počinili su proizraelski falangisti, militantni libanonski kršćani u južnom Bejrutu. Razina uključenosti izraelske vojske u taj ratni zločin - u kojem je ubijeno, ovisno o izvorina, od 328 do 3500 muškaraca, žena i djece - nikad nije posve razjašnjena.
Od 16. do 19. rujna 1982. godine svijet je s užasom i nevjericom promatrao stravične slike stotina tijela žena, djece i staraca ubijenih i masakriranih u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, u južnom predgrađu Bejruta.
Tadašnji libanonski predsjednik Bešir Gemajel, bivši šef Libanonskih snaga (FL) kršćanske desničarske policije, ubijen je. Na čelo države izabran je zahvaljujući pritiscima Izraela, koji je dva mjeseca ranije okupirao Libanon. Gemajel je ubijen u atentatu za koji je odgovornost preuzela prosirijska stranka.
Izraelska vojska iskoristila je taj atentat kako bi ušla u zapadni Bejrut, što nije bilo u skladu s dogovorom o evakuaciji (potpisanom pod američkim pokroviteljstvom) boraca Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jasera Arafata.
Izrael tvrdi da je želio "spriječiti prolijevanje krvi i osvetu" te riješiti pitanje "2000 terorista" koji su se navodno skrivali u logoru.
Ali 16. rujna navečer, pro-izraelska kršćanska policija, uz pomoć izraelske vojska koja je ispaljivala svjetleće rakete, ušla je u palestinke izbjegličke logore Sabru i Šatilu. Izraelska je vojska opkolila Sabru i Satilu, osvijeltila ih reflektorima, i onda pustila falangiste unutra, iako su znali što će se dogoditi. U tome je odgovornost Sharona, sam pokolj su obavili falangisti.
Tokom tri dana, oni su masakrirali ljude, a izraelska vojska, koja je bila razmještena oko logora, u kojima je tada živjelo oko 8000 izbjeglica, nije reagirala. 19. rujna slike masakriranih tijela i ubijene djece potresle su svijet. U masakru je ubijeno između 800 i 2000 civila, prema procjenama, od čega stotinjak Libanonaca.
Danas je Sabra siromašna četvrt u kojoj žive tisuće stranih radnika i libanonski šije. U Šatili još živi oko 8300 izbjeglica, prema podacima Unrwe, Agencije UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama.
Službena istraga Izraela zaključila je 1983. godine da je tadašnji ministar odbrane Ariel Sharon imao "osobnu i indirektnu odgovornost" za masakre, predbacujući mu da nije učinio ništa da predvidi ili spriječi ubistva. Sharon je u veljači 1983. bio prisiljen dati ostavku, ali se ubrzo vratio u vladu kao ministar bez lisnice.
Prema istoj istrazi, direktna odgovornost za masakre prebačena je na šefa obavještajne službe FL-a, Eliu Hobeiku, koji je ubijen u siječnju 2002. godine.
Brojni očevici svjedočili su da su u logoru tokom masakra viđeni i pripadnici Vojske slobodnog Libanona, policije koju je u južnom Libanonu osnovao Izrael.
Zločinac Sharon nikada nije odgovarao za genocid nad palestinskim izbjeglicama
U srpnju 2001. godine 23 Palestinaca, koji su preživjeli masakr u Sabri i Šatili, podnijeli su u Belgiji tužbu protiv Ariela Sharona, koji je tada bio izraelski premijer, zbog ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, prema zakonu koji belgijskim sudovima daje "univerzalnu kompetentnost" za te zločine. Belgijsko pravosuđe odbacilo je te tužbe zbog promjene zakona 2003. godine.
Sjetimo se Sabre i Shatile
Još jedno dijete ležalo je na putu kao odbačena lutka, njena bijela haljinica bila je uprljana s blatom i prašinom. Nije joj bilo više od tri godine. Njen potiljak je bio raznesen od metka koji je ispaljen u njenu glavu.
Jedna od žena držala je sićušnu bebu uz svoje tijelo. Metak koji je prošao kroz njezina prsa ubio je i bebu. Neko je rasporio ženin stomak, siječući je uzduž i poprijeko, možda pokušavajući da ubije njeno nerođeno dijete. Njene oči su bile širom otvorene, njeno tamno lice sleđeno u hororu.
Robert Fisk bio je jedan od prvih novinara koji su bili prisutni na mjestu strašnog pokolja u Libanu, u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila. Ovo je dio iz njegove knjige "Pity the Nation" koji govori o tome...
Ono što smo našli unutar palestinskog kampa, u 10 sati ujutro 17. rujna 1982. godine teško je dobro opisati, a najlakše je opisati hladnom egzekucijom. I prije je u Libanu bilo ovakvih stvari, ali ni približno na ovakvom nivou i nikad izvedeni od strane regularne, navodno disciplinirane, armije. U panici i mržnji bitke, deseci tisuća ljudi ubijani su u ovoj zemlji. Ali ovi ljudi, stotine njih je bilo ubijeno nenaoružano. Ovo je bilo masovno ubojstvo, incident - kako lako koristimo riječ incident u Libanu - koji je također bio i velika grozota. Išlo je dalje i od onoga što bi Izraelci u drugim okolnostima nazvali terorističkim aktivnostima. Bio je to ratni zločin.
Gdje su bile ubojice? Ili da se koristimo izraelskim vokabularom - gdje su bili teroristi? Kada smo se odvezli do Šatile, vidjeli smo Izraelce u stanovima na Aveniji Camille Chamoun, ali nas nisu zaustavljali. Ustvari, prvo smo se odvezli u izbjeglički kamp Bourj al-Barajneh jer nam je netko rekao da se i tamo desio masakr. Sve što smo vidjeli bio je libanski vojnik koji ganja kradljivca automobila po ulici. Tek kada smo se vraćali nazad i prolazili kraj ulaza u Šatili Jenkins je odlučio stati s autom. „Ne sviđa mi se ovo" rekao je. „Gdje su svi? I kakav je ovo smrad?"
Na južnom ulazu u kamp, bilo je nekada nekolicina betonskih kuća. Mnoge intervjue sam izvršio u tim kućama u kasnim sedamdesetim. Dok smo hodali blatnjavim ulazom u Šatilu, vidjeli smo da su te zgrade srušene do temelja. Osigurači bombi su bili razbacani diljem glavne ceste. Vidio sam nekoliko metalnih kutija sa izraelskom zastavom, još uvijek pričvršćene na svoje sićušne padobrane. Oblaci muha su se kretali po svome tome...
Dolje, u prolazu s naše desne strane, ne više od 50 jardi od ulaza, ležala je gomila leševa. Bilo je više desetina leševa, mladih ljudi čije su ruke i noge bile svezane jedne za druge i koje su se ispreplele u samrtnoj agoniji. Svi su bili pogođeni iz blizine, u svoj obraz, a metak je razderao meso sve do oka i ušao u mozak. Neki su imali vidljivu grimiznu boju ili crne ožiljke lijevo od svojih grla. Jedan je bio kastriran, njegove hlače su bile otvorene i gomila muha je zujala oko njegove pokidane iznutrice.
Oči ovih mladih ljudi su bile široko otvorene. Najmlađi su bili stari 12 ili 13 godine. Bili su obučeni u jeans i obojene košulje, materijal koji se počeo zatezati preko njihovih tijela jer su se njihova tijela počela nadimati na vrućini. Nisu bili opljačkani. Na jednom pocrnjelom zglobu bio je švicarski sat koji je pokazivao tačno vrijeme...
Na drugoj strani glavnog puta, uz jedan puteljak, našli smo tijela pet žena i nekoliko djece. Žene su bile srednjih godina i njihovi leševi ležali su na hrpi smeća, ogrnuta plaštom. Jedna je ležala na leđima, njena haljina je bila razderana, a glava male curice je virila iza nje. Djevojčica je imala kratku, kovrdžavu, crnu kosu, njene oči su gledale u nas i namrgođen izraz je bio na njenom licu. I ona je bila mrtva.
Dok smo stajali tu, začuli smo arapski iz ruševina. „Vraćaju se!" neki čovjek je vrištao. U strahu smo pobjegli prema cesti. Razmišljaući danas, mislim da nas je bijes spriječio da ne odemo odatle, i čekali smo na ulazu kampa da letimice pogledamo ljude koji su odgovorni za sve to. Morali su biti poslani ovdje s izraelskom dozvolom. Morali su biti naoružani od strane Izraelaca. Njihov „rad" je očigledno bio nadgledan - brižljivo praćen - od strane Izraelaca koji su nas još uvijek posmatrali kroz svoje tamne naočale.
Kad ubistva postanu nasilje? Kada grozota postane masakr? Ili, postavimo to na drugačiji način, koliko ubistava čini jedan masakr? 30? 100? 300? Kada masakr nije masakr? Kada su brojke preniske? Ili, izvode li masakr izraelski prijatelji ili izraelski neprijatelji?
O tome se ovdje radi. Da su sirijske trupe prešle u Izrael, opkolile neki kibuc i dozvolile svojim palestinskim saveznicima da pokolju židovsko građanstvo, nijedna zapadnjačka novinska agencija ne bi trošila svoje vrijeme oko toga treba li to ili ne treba nazvati masakrom.
Ali, u Bejrutu žrtve su bili Palestinci. Krivac je sigurno kršćanska milicija - iz koje jedinice, još uvijek se tačno ne zna - ali i Izraelci su također krivi. Ako Izraelci nisu sudjelovali u ubijanjima, oni su sigurno poslali miliciju u kamp. Oni su ih trenirali, dali im uniforme, dali im američke vojničke porcije i izraelsku medicinsku opremu. Oni su gledali ubojice u kampu, pružili su im vojnu pomoć - izraelske zračne snage izbacile su sve one svjetleće rakete koje su pomogle ubojicama koji su ubijali stanovnike Sabre i Šatile - i oni su uspostavili vojnu suradnju s ubicama u kampu....
_________________
„Mi moramo koristiti teror, smaknuća, uznemiravanje, konsfikaciju zemlje i presijecanje svih socijalnih usluga da oslobodimo Galileju od njenog arapskog stanovništva." (Israel Koenig, "The Koenig Memorandum") Izvor: solidarnost-bosnia.com
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
JurAri16.09.2015. u 08:54
vrlo kvalitetan tekst ali se plašim da ovaj portal umire bez da netko primijeti simptome teškog oboljenja. Zar više ne postoji onaj "slobodarski sb plus" u kojim si mogao svaki dan pročitati sve, svašta i o svakome bez puno dlaka... Prikaži sve na jeziku . Zar se ništa ne dešava u gradu i lokalnim političkim pjacama ? Zar bježite iz valastitog grada i vi novinari jer ne znate ili ne smijete naći "vijesti" pa šunjate po tuđim avlijama da nađete tekst za objavu . Tekst koji je ozbiljan i jako važanali nas na Koloniji, Jelasu i Hebrangu to baš puno ne interesira ili smo kao i vi to već pročitali na "višim" razinama informiranja: Odvažite se vi "lokalci" i pišite nam o onome što nas interesira , naravno ako znate i smijete ...Opet, kao nekad !
-