ISTAKNUTI glazbenik, tamburaš Krunoslav Dražić, o čijem radu i virtuoznosti trebamo barem ponešto znati, ljubazno je odgovorivši na sva moja pitanja vezana za Školu tambure, također dopustio i dolazak na jedan sat kako bih mogla napisati tekst o istoj Školi, što dakako, ima veze s nevjerojatnim entuzijazmom kojim su vođeni njegovi prijatelji i kolege iz Brodske udruge tamburaša / Brodskog Tamburaškog orkestra (za koji je svojevremeno, ako se ne varam, Mihael Ferić rekao kako je najbolji tamburaški orkestar na svijetu!), otvorenošću, sveprisutnošću i dakako, nesumnjivo značajnom ulogom u izgradnji kulture grada, umjetničkog dojma čak, čiji je nezanemariv faktor njegovanje tradicije s posebnim naglaskom na sistematično učenje i razvijanje na stabilnim, zdravim temeljima.

Gospodin Krešimir Dokuzović s kojim sam puno ranije razgovarala o glazbi i djelovanju Orkestra i Udruge, više puta je napomenuo kako je članovima osnovni motiv ljubav prema glazbi, napose, tamburaškoj glazbi... dakle, jednostavna formula i jednostavan motiv, a odjek velik - ako pratimo rad i djelovanje baš unutar kulture i umjetnosti (sic!) i ako nam je stalo ne-podrazumijevati ono najvrijednije što može postojati u gradu, županiji, grupi, društvu nadalje, širem spektru djelovanja jer nije tajna kako u vremenu brzog protoka informacija, ali i dostupnosti i cirkulaciji glazbe putem YouTube kanala, postoje zabilježeni zapisi istog orkestra i iste udruge, a moguće je do njih doći uvijek ako postoji internet konekcija...

Zato, kao početna ideja upoznavanja s glazbenim dosezima ovoga orkestra mogu dobro doći informacije i glazbeni zapisi s interneta. Moja ideja je bila vidjeti kako djelovanje istaknutih pojedinca (učitelja), osoba iz svijeta tamburaške glazbe, funkcionira uživo (s djecom) u sasvim drugoj ulozi edukatora s posebnim naglaskom na mališane, đake, polaznike Škole tambure.

Pitanje postavljeno djeci: „Zašto učite svirati tamburu?“, između ostalog, polučilo je odgovor: „Da budem za 'išta' u životu!“... Ovaj simpatičan odgovor, primjeren djetetu, može značiti nešto sasvim drugo: dobro znati svirati jedan od tradicijskih instrumenata je znak prestiža. Razmišljajući o ovome odgovoru, shvatila sam kako takav stav može imati netko kome roditelji govore kako glazba nije samo razbibriga, već je i sredstvo samodokazivanja, izvor zarade, ali naposljetku ili prije svega - život sa svim pripadajućim definicijama...

Vjerujem kako će mnogi glazbenici potvrditi (među)ovisnost jednog standarda nametnutog glazbom i svakodnevice života koja ga ne isključuje iz svoga koncepta. U četrdeset pet minuta, koliko je trajao 'školski' sat od 19 do 19.45 (održan 1. travnja 2025.), učenici su najprije ponovili što su naučili, pokazali su što mogu imenovati i prepoznati gledajući u notni zapis, ponovili su i što je takt,… Nadalje, naučili su kako mogu prepoznati znak za pauzu, što označava točka pored četvrtinke, kako shvatiti brojeve na početku prvog takta, što je povisilica,... javljali su se, smijali se, ponavljali pojedine dijelove kompozicija „Ja imado’ jedno tele“ i „Žita“, slušali učitelja Krunoslava Dražića... Sat je munjevito brzo prošao, a ja sam saznala imena veselih učenika koji su došli na sat unatoč kiši - većinom iz okolnih sela u Slavonski Brod, zahvaljujući svojim roditeljima koji, uvjerena sam, znaju kako niti jedna digitalna društvena mreža ne može zamijeniti međusobno druženje uživo, kako umjetna inteligencija ne može poučavati poput živog učitelja i kako je za znanje potrebno vrijeme provedeno u humanim uvjetima s humanim pristupom te, ako djeca imaju te mogućnosti, ako su im dostupni takvi uvjeti rada, moraju ih iskoristiti najbolje moguće.

Zato ću navodeći imena ovih malih đaka pokušati djelovati i kooperativno, jer zaslužuju to i tamburaši (Krunoslav Dražić i svi ostali članovi Orkestra/Udruge!) i roditelji, ali i djeca koja su vrijeme mogla provesti uz mobitele, tablete i kompjutere,..., ali nisu.

Njihova imena su: Benjamin Tomas, Fran Jaredić, Mihael Bikčević, Matija Pišonić, Bartol Lalić, Leon Smajić, Filip Vuković. Ilija Vinković i Matej Radošević nisu bili na satu, ali njihova imena se također nalaze na popisu polaznika Škole tambure.

Kao svojevrstan zaključak mogu napisati: ne postoji nesrazmjer u učenju i uspjehu, prepoznavanju i vrednovanju, jer ideja se nastavlja kroz djelovanje, sukreatorstvo mlađih i starijih generacija, jednom zadobiveno povjerenje učitelja ili djeteta ne treba izjednačavati s instant rješenjima za ostatak života. Na stranici s popisom znanja koja sam naučila može stajati sljedeće: generalizacija uistinu ne vrijedi. Jedan školski sat dovoljan je kako bi dokazao istinitost te tvrdnje!