SREBRENICA, gradić na istoku Bosne i Hercegovine. Srebrenica je mjesto gdje boli. Srebrenica je mjesto gdje su riječi presahle, a tišina zavladala. Jedanaesti svibnja je datum koji boli, dan kada je tišina okovala svaku dušu i mjesto. Tog dana, prije trideset godina, Srebrenica nije pala samo kao geografska točka, već je pala kao simbol čovječanstva, pravde i dostojanstva. U tom mjestu, u toj tišini još uvijek se čuju vapaji tisuća majki, sestara i supruga. One su tog dana izgubile sve.

Srebrenica je bila poznata po rudnicima, ljekovitim vodama. Imala je svoje tvornice. Narod je živio kao u svakom mjestu u tadašnjoj državi i ne sluteći što će se desiti u skoroj budućnosti.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća vojska Jugoslavije koja je tada već bila u službi velikosrpskog fašizma, potpomognuta raznim četničkim formacijama, zauzimala je mjesta uz Drinu u istočnoj Bosni. Bošnjačko stanovništvo koje je protjerivano iz okupiranih mjesta, spas je pronalazilo u Srebrenici, koja će u travnju 1993. godine biti proglašena sigurnom zonom koju će čuvati međunarodne snage. Možda su i čuvali Srebrenicu, ali ne dugo. Jedanaesti svibnja 1995. godine datum je kada je poražena međunarodna zajednica, kada je poražen svijet, kada je poražena demokracija. To je dan kada su zlo i sila uništile licemjernu svjetsku politiku koja se i danas zaklinje u vladavinu prava i pravde.

Prije trideset godina ubijani su muškarci, s manje od petnaest godina. Nisu se stigli zaljubiti, završiti školu, postati očevi. Njihove priče su prekinute i nisu ispričane jer im je pravo na život oduzeto na najbrutalniji način samo zato što su bili drugi i drugačiji. Iza njih ostale su samo slike i čiste bijele košulje koje više nitko ne nosi. Ostale su prazne školske torbe i majke koje svakog tog jula kopaju grobove za svoje sinove. Njih 8372.

Srebrenica je prestala biti samo ime jednog grada. Srebrenica je rana. Rana koja je otvorena i bolna. Svake godine tabuti pronalaze smiraj u zemlji iz koje su nasilno iščupani. U tim tabutima je tek samo poneka kost. Zlikovac i dušmanin je posmrtne ostatke raznosio čak i na pet lokacija kako bi uspio zatrti zlo.

Na svaku obljetnicu u Memorijalni centar u Potočarima, gdje osam tisuća bijelih nišana priča priču najvećeg zla nakon Drugog svjetskog rata, dolaze razne delegacije. Ima onih koji iskreno dolaze i odaju poštovanje prema žrtvama, ali dosta je više onih koji licemjerno i zbog osobnog promicanja dođu, klimnu glavom i odu.

Srebrenica nije mjesto gdje se pamti tragedija. Srebrenica nije mjesto gdje je bio zločin. Srebrenica je simbol genocida. Srebrenica je moralni ispit svijeta koji je pao. Licemjerne vojske, politike i institucije su zatajile i šutjele. Njihova šutnja bila je glasnija od metka i krika ubijenih. A današnja šutnja je još opasnija od toga. Srebrenica je obaveza svakog normalnog čovjeka. Svaki čovjek koji sebe drži čovjekom mora otići u Potočare i saslušati u tišini priču koju će mu ispričati tisuće bijelih nišana. Kazat će nam ti bijeli nišani kako niti jedna žrtva nije broj. Ime na svakom nišanu je nečiji život, nečija ljubav, nečija nada. To je nešto golemo.

Jedanaesti svibnja nije samo datum. Jedanaesti svibnja nije isto što i jedanaesti srpnja. Jedanaesti svibnja nije prošlost. Jedanaesti svibnja je simbol sadašnjosti da ne zaboravimo. Da ne zaboravimo kako čovjek može pasti tako nisko, niže nego što možemo zamisliti. Jedanaesti svibnja nas uči kako majčina ljubav, dostojanstvo i istina nemaju granice.

Zlo ne smije imati zadnju riječ. Istina će na kraju pobijediti i svaka majka pronaći kosti svog djeteta. Istina je jedna. Desio se genocid u Srebrenici. Srebrenica se nikad i nikome ne smije ponoviti. I nikada zaboraviti.