AUSTRIJSKA kultura i znanost ili polihistorijsko djelovanje pojedinaca u svjetskim razmjerima postaju nezaobilazne pa ne čudi stoga što se u izvorima usmjerenim na edukaciju, općekulturno obrazovanje uz niz istaknutih ličnosti mogu spomenuti mnoga imena kao što su Mozart ili Freud, Mahler ili Beethoven (koji povezuje i Njemačku i Austriju), Klimt.

Kažemo li naglas ime prvih spomenutih, rijetko tko će konstatirati kako nikad nije čuo za nekoga od njih, što opet ima određene konotacije o ustroju svijeta temeljenom na hijerarhijskim zakonitostima gdje se mapa relevantnosti smješta u kontekstualizaciju moći, carevanja, represije, (samo)dokazivanja, upućivanja, društvene, kulturne i značenjske klasifikacije. Pojam ili poimanje genija unutar kulture iz koje dolazi postepeno se brendiranjem širi, a taj utjecaj postaje sredstvo manipulacije i/li privlačenja ne samo u kognitivnom aspektu širenja spoznaja o svijetu u kojem boravimo, nego i kao turistički marketinški trik za privlačenje pažnje avanturista.

Avanturizam s druge strane često nije samo usmjeren na isključivo jednu stranu odvojenu iz čitavog kulturološkog kompleksa ili samo jedan vid kulture ili života unutar određenih granica. Vjerojatnost kako ćemo uz gastronomiju i arhitekturu doznati ponešto o povijesti i umjetnosti gotovo se podrazumijeva. Varljivost trenutka spoznaje ((h)eureka!), kroz primamljujuće opojno sredstvo važno kako bismo istraživanju i/li avanturizmu dodali dodatni smisao blizak istraživačima, vodi nas konačnom cilju uz pokriće, karakterizaciju ili opisivanje, do osobe/mjesta/zemlje/. Tko god se jednom bavio istraživačkim i/li znanstvenim radom zna kako on nikada ne mora prestati u trenutku pisanja posljednjeg poglavlja jer su granice istraživanja podložne promjenama, osobito u društveno-humanističkim disciplinama i pristupima zbog mnoštva izvora do kojih je danas moguće doći, a kada je riječ o interdisciplinarnim područjima tim je proces još teže držati pod kontrolom. Granična područja, unatoč širini aspekata, danas unoseći i nemir u istraživački duh uz mnogo referenci, ponekad mogu zapanjiti količinom detalja u međusobnoj vezi što opet proizlazi iz veze umjetnosti, kulture, znanosti, prakse i života. Zahvaljujući umjetničkoj intervenciji postoji analiza, zahvaljujući znanjima postoji višestruki pogled u strukturu umjetnosti ili umjetničkog djela ili bilo koje aktivnosti.

Sve s čim dolazimo u doticaj tijekom obrazovanja pomaže nam kako bismo obuhvatili slojevitost svijeta, no, ne zavaravajmo se - učimo doslovno do kraja života! Odbacimo li primarno bavljenje znanstveno-istraživačkim radom, taj čin neće nas lišiti razmišljanja o temama, neće nas osloboditi čuđenja ili propitivanja umjetničkih postupaka. Zato, Mozart, Freud... ili bilo tko drugi čije ime nas potakne na razmišljanje, neko mini istraživanje za vlastite potrebe povezuje nas s nevjerojatnom složenošću svijeta koji nas okružuje. Ne trebamo se zaustavljati samo ondje gdje nam je ugodno ili gdje već unaprijed znamo što i kako zaključiti. Neslaganje ili drugačiji stav, stil - svakako ne treba rezultirati svađom već poticajem za dublje razumijevanje konteksta teme, drugačije prilaženje istoj temi. Korespondencije nisu sinonim slaganju, u njima možemo tražiti spas iz uskogrudnosti i ograničenosti. Kako god odlučili, nukleus čitavog procesa je u umjetniku i djelu. Eksperimentiranje ili širenje granica spoznaje ne dolazi isključivo od interpretatora/komentatora/recipijenta - već i od samoga umjetnika (zato i razlikujemo stilove i epohe!).

Jedan od takvih umjetnika, glazbenika, dolazi iz austrijskog kulturnog miljea s kojim započinje ovaj tekst aludirajući na formatiranje visoke kulture ili kulture velikog utjecaja - riječ je o Falcu. Johann Hölzel ili Falco rođen je u Beču i jedan je od upečatljivijih glazbenika prošlog stoljeća. Njegov privatan život bio je zanimljiv mnogima, ali i okolnosti tragične smrti. Iako je tada bio zvijezda, moram priznati kako rijetko mogu konstatirati da su njegovi videospotovi kao i pjesme nastale osamdesetih danas zanimljive mlađim generacijama pa čak i generacijama koje nešto bolje poznaju trendove toga doba, onima što čak uživaju u glazbi povezujući je s mladošću ili dobom procvata nekih glazbenih žanrova. Uzeti u obzir vrijeme nastanka tih pjesama i stanje društva, a i elitizam kojim se Falco poigravao autoironijski, ali s užitkom, značilo bi povezati prošlost i sadašnjost iz Falcove perspektive.

Činilo se kako ta igra uspijeva jer je kompletan imidž glazbenika izrodio nepokolebljive mase sljedbenika, barem što se tiče praćenja trendova koliko god oni trenutni bili, glazbene liste gdje se nalazio na vrhu. Njemački jezik nije bio prepreka, a rap na europskom području činio se kao nužno potreban kako bi još jednom pokazao višestruku vrijednost u kontekstu sastavnice kulture, nadmoć ili moć kojom se progovara iz iste kulture vraćajući je na vrh hijerarhije još jednom. Engleski kao dominantan jezik zabavne glazbe u slučaju Falca je zakazao (isprva!), a Mozart koji je ostao vezan za klasicizam oživio je u liku neprilagođenog genija, još jednog čuda od djeteta apsolutnog sluha nesklonog autoritetima. Falco je kroz tekstove, ritmično, progovarao o svima i svačemu - čak i zabranjenim temama (npr. Jeanny!) što je svakako bilo uspješno za multitalentiranog izvođača skrivenog iza fasade gospodina Bečanina istovremeno sklonog porocima kao što je i egocentrizam. Jednom bačena loptica u publiku vraćena je nazad kako bi ga pokazala kao proroka užitka, spoznaje, reklame i publiciteta. Iako je privatni život pokazao nešto drugačiju priču, punu poraza i razočaranja utopljenih u alkohol i uljuljkanih u drogu, Falco je glazbeni put stvarao zahvaljujući stereotipima ili prokazivanjem sebe i društva, uočljivim npr. u Formanovom ‘Amadeusu’.

Romantizacija stereotipa genija tako u oba slučaja koja nastaju gotovo u isto vrijeme, filma ‘Amadeus’ i pjesme ‘Rock me Amadeus’, nastaloj nakon filma i prema uzoru na film što je itekako vidljivo u spotu pjesme i tekstu, izgladila je odnose sa svim interpretacijama izvan uobičajenog i očekivanog okvira. Transformacija iz osobnog u javni prostor čiji je reprezentativan član Mozart, iako unatoč ostavštini i brendiranju ne postoje informacije o njegovom posljednjem počivalištu (paradoksalno!), povezuje ova dva umjetnika/glazbenika čije silnice idu određenim smjerom afirmacije.

Formanov Mozart jednako je svjestan sebe i svojih sposobnosti kao što je i Falco bio svjestan do čega ga može dovesti Beč, Mozart, glazba i popularnost. 'Razotkriveni' Formanov Mozart kao Falcov tutor (iako narativ filma nije opterećen 'povijesnim istinama' i činjenicama) i inspiracija hitu, banalizira čitavu priču genija svodeći ga na bazične elemente žute štampe što može biti jednako komično i tragično. Ludost i lucidnost genija, Mozarta kroz igre riječima s Constanzom u filmu i kroz nevjerojatne glazbene vještine, reflektiraju se kroz Falcovo 'recitiranje' ili repanje u pjesmi oskudnog, ali simbolički važnog teksta i zarazne glazbe. I dok slušam Falca razmišljam o ideologiji veličine kulture i utjecaja iz kojih se rado odstranjuju nepoželjne stranice. Filozofija moći briše poraze. Čini mi se kako je Falco maestralno pokazao blato kulture izvan velebnih njezinih građevina.

Na početku teksta spomenula sam Freuda. Ne slučajno. Ego, superego i id su sastavni dijelovi ličnosti koji bi trebali biti u ravnoteži, a ako nisu, popustljivost ili konkretno neadekvatnost poteza i razmišljanja vidljiva je u ponašanju. Mislim kako je izlišno govoriti o kulturi slobode, kulturi popuštanja, kulturi užitka, bez podsjećanja na gotovo zastarjele psihoanalitičke opservacije proizašle iz genijalnog mračnog uma. Degradiranje kulture događa se ako senzacija postaje prvi i osnovni motiv prihvaćanja i brzi zaborav zbog novog trenda. Poput torbica, šalica i kišobrana s Klimtovim ‘Poljupcem’ koji se mijenjaju novim simbolom ili slikom i prilikom prihvaćanja u masu jednakih, ili Ode radosti bez konteksta, Mahlera nužno vezanog uz Viscontijevu ‘Smrt u Veneciji’ i mnoštva drugih primjera kojima smo skloni mahati kao zastavom mira ili pomirenja sa svijetom i znanjem, svojim 'prepoznatim' ja/moje, možda nije loše krenuti ispočetka… dizajnirati novu balsku haljinu koja će osim što će biti lijepa biti dijelom etapa sjećanja, različitih događaja vezanih za bečki dvor. Ne kako bismo osuđivali, spočitavali, likovali, nego kako bismo razumjeli. Za početak krenimo od Amadeusa (imena!)…