NEMOGUĆNOST da, bez suza i suvislo, na sinoćnjoj komemoraciji naglas izgovorim nekoliko riječi koje je zaslužio pokojnik, odlučila sam izaći iz formalne i suzdržane uloge nekadašnje voditeljice kreativnih radionica slavonskobrodske Udruge Vrapčići, ali i uloge drage poznanice (u neku ruku i prijateljice) Franje Tomića koji je s ovoga svijeta otišao u 48. godini života.

Običaj da mjesto u rubrici In Memoriam dobiju samo visoko rangirani članovi društva ili zaslužnici koji su ga 'zaradili' na način koji ih je učinio poznatima velikim masama, ovaj ću put ignorirati. Jer, da je svijet drugačije mjesto, Franjo bi dobio potvrdu da je pripadao upravo objema tim uvaženim kategorijama.

"Ja sam samo formalno i administrativno predsjednica Udruge, Franjo je to uistinu bio. Niti jedan veliki potez nisam povukla prije konzultacije s njim." - kazala je jučer liječnica Dubravka Ergović Novotny koja već godinama - u svakom smislu te riječi - diše i živi s članovima Udruge za unaprjeđenje mentalnog zdravlja, a koja popravlja sve 'krive Drine' zdavstvenog sustava kojemu su, u mnogim mjestima Lijepe Naše, bolesnici s psihotičnim poremećajem tek brojka. U Vrapčićima, pak, oni imaju ime i prezime.

Jedno od njih je, od 2010. godine, u Vrapčićima bio i Franjo. Kako su ga opisali njegovi prijatelji sinoć - čovjek s dijagnozom i Osmijehom koji je od nje veći. Takvog sam ga upoznala i sama. Mada je njegovo lice uvijek jasno pokazivalo u kakvoj je životnoj fazi - onoj koja umara dušu tamom ili je obasjava svjetlom - njegov je osmijeh upućen onima koje je volio, uvijek bio jednak. Franjo je bio osoba kojoj je uvijek bilo više stalo do drugih no do sebe samoga. Potpuno imun na egocentrizam i sebičnost, a ponekad devastiran empatijom, iskrenim suosjećanjem, hodanjem u tuđim cipelama. Tijelo je, u konačnici, odavalo dojam umora od tereta koji si je stavio na leđa, ali Franjine oči i sjaj u njima, pokazivali su kako on od drugih ne odustaje.

Iz svoje boli, Franjo je uvijek stvarao vrijednost. Davno prije no što su 'peer-stručnjaci' dobili svoj naziv i definiciju, on je svojim iskustvom pomagao drugim osobama koje su se našle u istom stanju. Vodio ih je savjetima, upozoravao ih na zamke u koje je sam upadao, pokazivao im put ka svjetlu kojeg je onomad teškom mukom nalazio. Sve je to dijelio i davao, a da ništa zauzvrat tražio nije.

'Zavirite u moj film' - predstava je Vrapčića u kojoj je hrabro glumio, u čijem je nastajanju aktivno sudjelovao. No, dio tog Franjinog filma većini će ostati stran i nepoznat. Jer, njegov je unutarnji svijet bio daleko od onoga u kakvom mi danas živimo. Temeljio se na davanju, ne uzimanju i otimanju; na približavanju, a ne uzmicanju; na ostanku, a ne bijegu; na ljubavi, nikad na mržnji.

Stoga, neka Franjina borba za prava osoba s psihičkim smetnjama i njihov položaj u društvu ne bude uzaludna; neka pokaže svima kako je svaka od tih sudbina vrijedna spasenja - ne u nekom zgrobnom životu, nego ovdje i danas. Neka njegov odlazak označi početak značajnih promjena u liječenju takvih pacijenata. 

Svatko od nas može se jednoga dana zateći u takvom mraku iz kojega je gotovo nemoguće izaći bez pomoći. Pa kad nam predrasude upravljaju ponašanjem i drugima na čelo utiskujemo užarene stigme, sjetimo se načas Čovjeka koji možda nije promijenio svijet, ali je jednoj skupini Vrapčića koji se svakodnevno okupljaju u jato na Hebrangu, dao toliko nadljudske snage da je zasigurno time spašavao i živote.

Takvog Čovjeka vrijedi pamtiti, a njegova djela slijediti.

Ž.G./PLUS