SVE je u novoj knjizi „Depra“ Aleksandra Stankovića iznenađujuće, osim njegove iskrenosti na koju smo svi već odavno naviknuli (posebice nedjeljom u 14 sati).

Kroz neobičnu kombinaciju iste priče ispričane kroz pjesmu i prozu - stihova na lijevoj, duže priče na desnoj stranici knjige - vodi nas kroz tešku (ponekad se čini - preosobnu) temu nekom „nepodnošljivom lakoćom“, tako nespojivom sa stanjem u kojemu se nalazi i s kojim se nosi/bori posljednjih petnaest godina. Zato se knjiga čita u jednom dahu.

Za one otvorene i željne spoznaja o toj ozbiljnoj bolesti, ova bi knjiga mogla značiti puno - rekla bih, čak i preokret. Zastrašujuće zorno prikazuje koliko je teško oteti se nemani i koliko si, zapravo, u toj borbi (većinu vremena) apsolutno bespomoćan.

Zvuči paradoksalno, no Stanković u 'Depri' i piše i ne piše o sebi. Jer govori isključivo o depresiji odnosno njezinu utjecaju na različite aspekte života, a on sam nije depresija. Kao da ju je uspješno, barem na papiru, uspio izdvojiti iz sebe. On govori o svom iskustvu, ali ne otkriva ono nepotrebno, ono što bi odvuklo pažnju. Kirurškom preciznošću na sitne dijelove secira upravo nju - nazivajući je 'kurvom'.

Dosad sam 'znala', slušala, čitala, razgovarala, pa čak i pisala o tomu... no tek sam sada u tu temu istinski dublje proniknula. I uplašila se razorne snage faličnih kemijskih procesa u mozgu. Zvuči tako jednostavno, a zapravo je gotovo nedokučivo. I mada se za neke druge bolesti kaže kako imaju „tisuće lica“ - i depresiju možemo svrstati pod taj nazivnik. Zato je mnogi ne prepoznaju, ne priznaju, ne prihvaćaju, stigmatiziraju, osuđuju, preimenuju, izruguju,... 

Zato mi je neizmjerno drago zbog ove knjige, zbog hrabrosti javne osobe kojoj mnogi vjeruju, koju će mnogi poslušati, čije će riječi mnogi pročitati. Iskreno smatram da će spasiti živote. Živote kakve sam i sama imala priliku susresti, volontirajući u slavonskobrodskoj Udruzi za unaprjeđenje mentalnog zdravlja Vrapčići. Bio je to težak, košmara pun, ali i predivan djelić mog života na kojemu ću vječno biti zahvalna i tijekom kojeg sam upoznala ljude s kojima ću uvijek nastojati ostati povezana.

O tomu koliko rad te Udruge smatram hvalevrijednim, pisala sam već više puta pa sada neću ponavljati što rade za društvo u cjelini, ispravljajući propuste i manjkavosti zdravstvenog sustava, no neizmjerno me razveselilo kada sam, čitajući 'Depru' naišla na njihovo ime. Stanković na 129. stranici piše:

„11. studenoga 2018. ugostio sam Edina Osmića. U četiri jutra proteklih pet godina, popili smo četiri kave. Rekao mi je kako među nama osjeća bratsku povezanost, a nakon same emisije, članovi Udruge „Vrapčići“ koja se bavi unapređenjem psihičkog zdravlja, napisali su „Edo Maajka u emisiji Nedjeljom u 2, napravio je više nego i jedna javna osoba u Hrvatskoj do sada za suzbijanje stigme mentalne bolesti.“.

Tako su i predivni „Vrapčići“ (zasluženo) pronašli svoje mjesto u iskrenom priznanju Aleksandra Stankovića koje će u narednom periodu, zasigurno, promijeniti mnoge stvari. Tema je teška, na tim je stranicama ispisano puno toga turobnog. No, ja sam sretna - zbog drugih jednako koliko i zbog same sebe. Nekako mi se čini da, napokon, razumijem.