PRIVODIMO kraju još jednu školsku godinu. Ocjene su zaključene, uz poneku molitvu i preklinjanje. Školski hodnici koji su do jučer odzvanjali smijehom i koracima, sada su već polako puni tišine. Ispraćamo još jednu generaciju maturanata. Ispraćamo mlade ljude koji su ostavili neizbrisiv trag u učionicama, u pamćenju svojih profesora, ali u srcima svojih vršnjaka.

Matura ne smije biti kraj školovanja. To je samo dan kada se djetinjstvo pozdravlja s budućnošću. Obično su ti pozdravi s puno suza, smijeha, ali i neizvjesnosti. Svaka generacija ima svoju priču. Ima svoje uspone i padove. Pa tako i ova generacija. Kao i svaka generacija, i ova će nositi svoju priču i svoje uspomene kroz život. I ova generacija je odrastala pred našim očima, mijenjala se, sazrijevala i sada treba hrabro zakoračiti u svijet odraslih.

Za profesore, matura je vrijeme ponosa, ali i tuge. Gledaju kako njihovi đaci odlaze svatko svojim putem. Vjeruju profesori kako su njihovi đaci ponijeli sa sobom dovoljno znanja i savjeta koje su im oni godinama pokušavali usaditi.

Za roditelje, matura je trenutak kada shvate kako njihova djeca nisu više djeca. Oni su sada stasali i spremni krenuti dalje, uz sve izazove koje život nosi.

Matura je događaj kada se od učenika očekuje da postanu ozbiljni ljudi čim završe norijadu. A znamo da će na norijadi biti više suza, nego u turskoj seriji i više fotografija, nego u albumu s ljetovanja, ali i obećanja - nikad se nećemo zaboraviti, a već su zaboravili prijatelja iz prve klupe u drugom razredu. Za neke profesore matura je kao kraj sezone naporne serije. Ali jednostavno oni su učenici. Oni su ti koji su u protekle četiri godine proživljavali i drame, i trilere, i komedije, ali ponekad i horore. Sve je to učenički život.

I ovo je njihov zasluženi dan. Dan kada su kostimima ili majicama s provokativnim porukama i zavidnom količinom energije, paradiraju gradom kao da im je čitav svijet pao pod noge. Možda i je - barem onaj školski.

I svake godine ista priča - jedni viču kako mladi nemaju granice, drugi brane mladost kao jedini trenutak kada su gluposti opravdane, a treći samo mole Boga da se sve završi bez incidenta. Policija kruži, profesori brišu suze - od smijeha ili stresa, teško je reći.

A što se zapravo slavi? Možda kraj jednog školskog sistema koji je djecu učio definicije svega i svašta. Ali isti taj sistem često je zaboravljao naučiti smisao. Slavi li se možda kraj jednog dijela života, onog đačkog? Nema više ocjena, ali ima računa, rokova i pritisaka koje ni najstroži profesor ne bi zadao.

Dok neki slave slobodu, a drugi preispituju njezine granice, možda je norijada samo jedno kolektivno prisjećanje da smo jednom, bar na kratko mislili kako sve znamo i da je cijeli život ispred nas.

Svim maturantima želimo da ih putevi vode daleko, ali neka ih srce uvijek vraća tamo gdje su prvi put naučili da vjeruju u sebe. Vjerujemo kako će hrabro, odlučno i s puno nade zakoračiti u novo poglavlje života.