- I gdje je sada hrvatska policija? – ljutito pita član najužeg vodstva Domovinskog pokreta. – Gdje je dovraga hrvatska policija da sve to pohapsi i odvede ne Goli otok kamo je onaj njihov, kojeg danas slave i veličaju, takve tjerao?

Mala, ali odabrana ekipa ponajboljih domoljuba, sjedi pred televizorom i gleda izvještaj iz Kumrovca. Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati da se takvo što događa u srcu Hrvatske, ni sat vožnje od glavnog grada.

- I gdje je sada hrvatska policija da pohapsi i sve te novinare, urednike medijskih kuća, koji o tome izvještavaju krajnje nekritično, bez trunke osude? I takve bih ja na Goli otok, kao što je činio onaj njihov.

Na televizijskom ekranu se ori: Avanti popolo, bandiera rossa/Alla riscossa, alla riscossa/Avanti popolo, bandiera rossa/Alla riscossa, trionferà. Uže vodstvo Domovinskog pokreta je u šoku. Gledaju gomilu mladih i starih i onih srednjih godina, kako u majicama s likom tog omrznutog tipa i s kapama na kojima strši crvena petokraka, pjevaju i plešu, smiju se i raduju. I ima ih odasvud, kopija države u malom koja se hvala bogu raspala.

- Plešu li to Užičko kolo? – zgranuto zapita jedan iz najužeg vodstva Domovinskog pokreta. – I to puštaju na televiziji?! Kakva sramota! Sve pohapsit i na Goli otok.

- A kada smo mi, prije neki dan, izveli onu hrabru akciju i ceradom prekrili skulpturu onog njihovog, oko kojeg sada plešu i pjevaju, kad smo učinili taj domoljubni, hvale vrijedan poduhvat, mediji su to jedva zabilježili. Neki su tražili da nas policija uhiti, jer kao oskrnavljujemo spomenike. A mi smo ga samo pokrili ceradom, da ljudi ne gledaju tu sramotu.

- I vidi ti sad ovo – reče član najužeg vodstva Domovinskog pokreta. – Vidi ih kako đipaju i keze se, kako nam se rugaju. Kako se rugaju cijeloj Hrvatskoj. I onda se još ta sramota prikazuje na televiziji.

- A pogledajte samo koliko ih je i odakle su sve došli. Pogledajte te novinare koji idu od jednog do drugog pa ih pitaju odakle ste vi, a vi, odakle ste vi? I ne mogu to slušati: iz Bihaća, iz Jajca, s Neretve, sa Sutjeske iz Užica, Mitrovice, Drvara, Velenja, Korenice, bivšeg Titograda… Majko moja. Takvi nama dolaze, šuljaju se oko glavnog grada, hodaju s tim crvenim zastavama, tim kapama s petokrakama, u tim majicama s njegovim likom. I sve to može kod nas proći, a čim netko od nas izgovori, čim samo pomisli reći 'Za dom spremni', krene hajka na nas domoljube. Još bi nas i kažnjavali! Pa zar smo se za takvu državu borili?!

- Austrijanci to ne vide. Zabranjuju skup na Bleiburgu, a što ne zabrane ovo? Ovu lakrdiju, ovo ruganje našoj državi. I ne samo našoj državi već cijeloj Europskoj uniji. U kojoj smo na žalost i mi. Pa u ime demokracije dopuštamo ovakvo nešto.

- Moramo izaći s najoštrijim priopćenjem i odlučnom osudom ovakvih pojava. Pa kamo to vodi – reče bijesno jedan iz vodstva stranke. Kamo to vodi? Danas u Kumrovcu, sutra u Obrovcu, prekosutra u Ivanovcu… Proširit će se kao kuga.

- Hoćemo li ovako? – pita jedan iz skupine dok na tv-ekranu, u izvještaju koji, traje li traje, odjekuje pjesma: Bandiera rossa la trionferà/Evviva il comunismo e la libertà/Evviva il comunismo e la libertà. - Hoćemo li priopćenje početi ovako: najoštrije osuđujemo i tražimo trenutačnu zabranu proslave tzv. Dana mladosti u Kumrovcu…

- Naravno – povikaše svi u glas, pa na trenutak njihovo oduševljenje nadjača pjesmu koja se orila s tv-ekrana.

- Ne znam, reče jedan iz najužeg vodstva stranke. - Nisam baš siguran da je zabrana najbolje rješenje. Zabrane uvijek izazivaju suprotan učinak. Zabranjeno voće oduvijek je bilo najslađe.

- I što predlažeš? – upita ljutito predsjednik stranke.

- Predlažem da i mi proglasimo naš Dan mladosti i da se svake godine održava 19 kilometara jugoistočno od Kumrovca. U Velikom Trgovišću.

 - Nisi normalan – reče šef stranke. – Pa znaš koliko bi nam ljudi došlo? Omjer bi bio kao na sprovodima onog njihovog iz Kumrovca i ovog našeg iz Velikog Trgovišća.