Predsjednik Sabora još nikad nije osjećao takvo zadovoljstvo.

- Napokon - reče. - Nisam mislio da ću to ikada doživjeti.

I vladajući i oporba aklamacijom su dočekali njegov prijedlog. Takvo što u Sabornici još nije viđeno. Svi su ustali, čak i oni najzadrtiji, oni koji bi u Sabornici vječno grintali, vječno oponirali i bili protiv svega. Gledao ih je ne vjerujući. Ući će u povijest kao jedini predsjednik Hrvatskog sabora čiji je prijedlog prihvaćen na ovakav način.

Ali ono što ga je činilo još sretnijim, ponosnijim i uvjerenim kako je njegov prijedlog, jednoglasno prihvaćan u Saboru, došao do srca svakog hrvatskog čovjeka. Njegova ideja za manje od 24 sata naišla je na sveopće odobravanje; narod je bio oduševljen.

Na velikom ekranu televizora u kabinetu predsjednika Sabora upravo je govorio ravnatelj kliničke bolnice. Predsjedniku Sabora godilo je ono što je upravo slušao.

- Slijedili smo primjer naših saborskih zastupnika. Bilo je divno vidjeti to jedinstvo. I dopustite mi da pohvalim genijalnu ideju predsjednika Sabora, prihvaćenu i od vladajućih i od oporbe. Zato smo i mi odlučili isto: u vrijeme trajanja nogometne utakmice između Hrvatske i Maroka, na Svjetskom prvenstvu u Kataru nećemo raditi. Neće biti operacija, pregleda,… I naši doktori, naše medicinske sestre i što je najvažnije, naši pacijenti, žele u miru gledati utakmicu. Za ta dva sata nikome se ništa ne može dogoditi. Ljudi čekaju i po godinu dana na operacije, CT, magnetsku rezonancu ili neki drugi pregled, pa dva sata - manje ili više.

Reporterka državne televizije zatim se javila iz ureda ravnatelja policije.

- Pozdrav vama i vašim gledateljima - rekao je ozareni policijski šef koji je uniformu zamijenio dresom Vatrenih. - Naravno, i mi smo s oduševljenjem prihvatili odluku Sabora da naprave dvosatnu pauzu tijekom utakmice u Kataru. Tako da ni mi nećemo raditi. Ionako ta dva sata neće biti posla. Lopovi neće krasti, vozači neće divljati na cestama, nitko u ta dva sata neće obijati bankomate. Jer, svi će - kao i mi - gledati utakmicu.

Reporterka državne televizije za čas se našla u jednoj osnovnoj školi. Ravnateljica, također obučena u dres Vatrenih veselo je objašnjavala.

- Ponosni smo što je i naš ministar pozdravio ideju da tijekom utakmice ne bude nastave, da učenici mogu gledati utakmicu i navijati. To je i jaka pedagoška mjera, razvija osjećaj domoljublja, budi ponos, pripadnost naciji. Svaka čast predsjedniku Hrvatskog sabora i naravno, našem resornom ministru, koji su se sjetili te genijalne ideje.

Predsjednik Hrvatskog sabora osjećao je kako mu tijelom struji toplina zadovoljstva. A reporterka javne televizije već je bila u zgradi jednog županijskog suda.

- Slično kao i drugi i mi smo odlučili ne raditi ta dva sata. To je ne samo u skladu s izrekom kako je pravda spora, već ćemo ta dva sata računati kao dodatnu edukaciju naših sudaca. Jer i na nogometnom terenu postoje suci. Čak trojica. Kao i u našim sudnicama, gdje sudi tročlano vijeće. Tako da će naši suci pomno motriti suce na nogometnom terenu, jer od svakog se može ponešto naučiti.

Reporterka se potom javila iz tvrtke javnog gradskog prijevoza gdje je šef objašnjavao kako će njihova vozila stati u vrijeme utakmice jer i vozači vole nogomet, a putnika u to vrijeme ionako neće biti. Isto je rekao i šef Hrvatskih željeznica: svi će njihovi vlakovi stati, a zakašnjenje od dva sata, nitko neće ni primijetiti; poznato je da vlakovi znaju kasniti i više.

I šef velikog trgovačkog lanca, također, kao i reporterka državne televizije, bio je obučen u dres nacionalne reprezentacije i s osmijehom od uha do uha, držeći nogometnu loptu u ruci, kraj štanda s navijačkim rekvizitima objašnjavao kako ni oni neće raditi u vrijeme utakmice.

Prilog je završio pa predsjednik Hrvatskog sabora stisne dugme na daljinskom upravljaču. Nije baš volio televiziju koja se hvalila kako je, za razliku od javnog servisa, nezavisna od vlasti, ali budući da je upravo govorio premijer, ostane na kanalu.

- Naravno da pozdravljam odluku Hrvatskog sabora - govorio je u zanosu premijer. - A ako ste pažljivo pratili ona je široko prihvaćena i u narodu. Ne samo da ta dva sata neće raditi Sabor, već ni zdravstvo, školstvo, javni prijevoz, trgovine, policija, apsolutno nitko,…

- Nije li to malo pretjerano? Za nogomet kažu da je najvažnija sporedna stvar na svijetu. A nama kao da je najvažnija.

- Pogledajte reakciju naroda pa će vam sve biti jasno. Hrvatska se ponosi svojom reperezentacijom. Cijela Hrvatska s njom živi.

- Ali što ako izgubimo… Tko će taj dan od tuge uopće nastaviti raditi?

 - Ma dajte, što vam je… - rekao je ljutito premijer. - Ne izazivajte vraga. Mi da izgubimo, od jednog Maroka?.. Nemoguće.

- Ipak - nije se dao novinar poznat po neugodnim pitanjima. - Čuli ste za onu: lopta je okrugla.

- Vi kao da ne volite našu reprezentaciju?, Kao da spadate među one koji mrze sve što je hrvatsko. Ne razumijem vaša pitanja…

- Moje pitanje, gospodine premijeru, kratko je i jednostavno: što ako izgubimo protiv Maroka?

- A moja Vlada spremna je kao i uvijek. Nas ništa, pa ni takve nezamislive stvari, ne mogu iznenaditi. Mi na sve imamo odgovor. Ako bi se dogodilo, kako vi priželjkujete, da izgubimo, Vlada ima odgovor. Proglasit ćemo dan nacionalne žalosti.