- Siguran sam da ćemo im stati na kraj. Dosta je toga bilo - kaže gospodin Marko, jedan od šefova u Hrvatskom zavodu za zdravstvo. - Trebalo je s tim i prije, ali stalno nekakvi kompromisi, kao: zbog mira u kući. Nećemo iritirati ljude sada pred izbore, ne treba nam to,  moramo se boriti za svaki glas. Pa su počeli spominjati nekakve udruge za prava pacijenata, kao, dignut će se na noge, organizirati prosvjede. Kažu: ako samo izvedu na ulice sve koji su tog dana na bolovanju, bit će to 100.000 ljudi. Kao: moglo bi nam to škoditi, sjetite se samo kad je ono Živi zid stao u obranu deložiranih pa kad su pravili cirkuse pred stanovima, ležali na podu pred kućnim vratima, pa ih je policija, vukući ih kao vreće pijeska, morala micati… Ne želimo da se to sada ponovi s ljudima na bolovanju, mogli bi nam oteti glasove na izborima, kao onomad Živi zid. Ali hvala bogu, razum je sada prevladao. Idemo u kontrolu lažnih bolovanja. Pa ta bolovanja godišnje nas koštaju tri milijarde kuna. Tko to može platit'?.

Zamjenik gospodina Marka, jednog od šefova u Hrvatskom zavodu za zdravstvo, gospodin Ivan jedva primjetno kimnu glavom. Nije se baš osjećao najbolje, prvi je dan na poslu nakon dvomjesečnog bolovanja. Onda slabim glasom izusti: - U pravu ste šefe. Neka slijede moj primjer. I ja sam mogao još biti na bolovanju, ali rekoh sam sebi: ''Dosta je bilo, Ivane. Hajde ti lijepo na posao. Radi koliko možeš, sjeti se one: 'Rad oslobađa'. Arbeit macht frei. I mogu vam reći, na poslu se osjećam bolje nego na bolovanju''.

- Tako je - reče šef zadovoljno. - Moramo to pokazati na vlastitom primjeru. Ili, neka se ugledaju na naše saborske zastupnike. Nikada nitko od njih nije bio na bolovanju. A ljudi teško rade, izgaraju na poslu. Pucaju im živci. Eto se Zekanović i Bulj umalo potukli neki dan u sabornici. Iscrpljeni od rasprave. Pukli. I mogli bi na bolovanje, ali ne pada im na pamet. Služe narodu koji ih je izabrao.

Netko tih pokuca na vrata. Zamjenica tajnice jednog od šefova u Hrvatskom zavodu za zdravstvo, gospodina Marka, bojažljivo proturi lijepu glavu kroz odškrinuta vrata. Tek je tjedan dana na tajničkom poslu, ali zna reda. Ona stara tajnica Vesna, ušla bi u ured bez kucanja i upala u riječ ne čekajući dopuštenje. ''Sva sreća da je ta vještica na bolovanju'', pomisli gospodin Marko, jedan od šefova u Hrvatskom zavodu za zdravstvo. ''Ova nova bar zna reda''.

- Šefe - reče skrušeno zamjenica tajnice. - Svi kontrolori bolovanja su stigli. Svih četrdeset. Smjestila sam ih u salu za sastanke, kako ste rekli. Čekaju vas.

- Je li poslužena kava? – upita šef Marko.

- Nije šefe. Nema tko skuhati. Čistačica je na bolovanju.

- Hm, hm - reče šef Marko - Pošaljite dostavljača u obližnji kafić. Oni imaju Coffee to go.

- I on je na bolovanju, šefe…

- Pa dovraga, tko ovdje uopće radi? Šta ja znam…, zovite Bolt, Glovo, Wolf. Neka netko donese kavu, dovraga, da bar malo poslužimo naše inspektore.

- Mislim da im baš nije do kave, šefe… reče stidljivo zamjenica tajnice, ljepuškasta Marijana.

Jedan od šefova Hrvatskog zavoda za zdravstvo, gospodin Marko i njegov zamjenik, gospodin Ivan, ulaze u veliku sobu za sastanke. Unutra sjedi četrdeset ljudi, neki sa zavojima na glavi, neki sa Schanzovim ovratnikom, nekolicini je ruka u gipsu, dvojica su na štakama, ostali s masnicama oko očiju, jednom je, vidi se, zašivena donja usnica.

- Što bi zaboga? Što se dogodilo? - upita zgranuto šef Marko. Ono što je vidio u dvorani za sastanke, nije slutilo na dobro. Htio je čuti koliko je koji od kontrolora bolovanja uhvatio lažnih bolesnika, koliko je kazni naplaćeno, pa sve to prenijeti ministru zdravstva. A pred njim četrdesetak ranjenika, kao da su se vratili s bojnog polja.

- Što bi s tobom Srećko? – upita šef Marko onoga sa zašivenom donjom usnom. Ali Srećko je nešto nerazumljivo govorio pa progovori Milan, koji je sjedio do njega. Šuškao je, jezik mu se pleo. Kad je zinuo vidjelo se da mu manjkaju tri prednja zuba.

- Naisssli mi na dvojicu. Zzzbukali su zid na kucci, pitamo ssto to rade kad su na bolovanju, a oni zgrabissse pissstolj za zzzzbuku pa nas odalamissse…

- Uh – reče šef Marko, pa upita onog sa zamotanom glavom - A ti Vedrane, što bi s tobom?

- Zatekao sam ga u ribolovu. Taman je izvlačio nekog šarana, već mu se vidjela glava, ali se otkinuo s udice i kad sam ga pitao kako može u ribolov dok je na bolovanju, mlatnuo me štapom po glavi.

- Uh. Uh – počeše se iza uha šef Marko – Što je s vama dvojicom?

Jedan od onih na štakama, jedva nekako ustane, pa reče: - Njih trojicu zatekli smo u berbi grožđa. Priđemo i kažemo tko smo, velimo, mi smo kontrolori bolovanja, čeka vas gadna kazna, a oni stoje, gledaju, taman obrali prva dva reda. Izvukli iz zemlje stupiće kraj trsova, pa udri po nama. Oni obrali grožđe, a mi obrali bostan.

Jedan od šefova Hrvatskog zavoda za zdravstvo, gospodin Marko i njegov zamjenik, gospodin Ivan, gledaju nesretne kontrolore bolovanja, koji poput razbijene vojske sjede u dvorani za sastanke.

- I što ćemo sad? – upita snuždeno šef Marko.

- Ne znam - reče onaj sa Schanzovim ovratnikom. – Mi smo svi otvorili bolovanje. Morat ćete naći drugu ekipu.