SLAVONSKI BROD - Ljudi su danas pod velikim stresom zbog uvjeta života, onoga što se od njih očekuje kao uostalom i zbog onoga što sami od sebe očekuju. Drugačiji trendovi života imaju svoje pozitivne i negativne strane, ali čini se kako su u centru pozornosti javnosti uvijek više prisutne negativne posljedice tih trendova danas. Postavlja se pitanje jesu li takvi zaključci više stereotipi o nesnalaženju čovjeka u novim uvjetima života ili su te pretpostavke uistinu rezultat istraživanja broja oboljelih od različitih poremećaja u ponašanju, različitih dijagnoza, zbog kojih možemo zaključiti kako su alijenacija, brzina, traume kao uzrok ili posljedica svega toga znak za uzbunu. Odgovore na ta pitanja dobro je i korisno očekivati od ljudi koji su educirani i imaju iskustvo djelovanja u tom području.

Gledajući u njihovu bol i tugu, pitala sam se kako nitko ne obraća pozornost na njih, kako nitko ne vidi njihovu bol, kako im nitko jednu suosjećajnu riječ nije rekao. Tada sam osvijestila koliko je važan onaj nevidljivi dio čovjeka kojeg drugi često zanemaruju ili ne primjećuju.

Pukom slučajnošću došla sam do informacije o privatnom psihološko-edukativnom centru Anukampa Slavonski Brod. Zanimalo me nešto više informacija o samome centru i osnivačici ovoga centra Ameli Muftić Župan, psihologinji i kako stoji na stranici centra, KBT i TF-KBT terapeutkinji pod supervizijom. Nakon što je ljubazno pristala na ovaj intervju, njezin pristanak me odmah potaknuo na dalje razmišljanje o pitanjima na koje bi mogla odgovoriti, ne samo o svom centru i o sebi, već o svim izazovima s kojima se susrela i s ciljevima njezinoga rada.

Možete li nam objasniti zašto ste se odlučili na ovakav oblik pomoći ljudima? Kada ste prvi put osjetili kako je baš to Vaš poziv? Postoji li neki odlučujući trenutak koji Vas je motivirao za otvaranje psihološko-edukativnog centra i zašto je dobio baš taj naziv? Kojim znanjima, postupcima i mehanizmima prilazite ljudima kojima je potrebna pomoć? Ponašaju li se takvi ljudi neuobičajeno ili se otvore tek kad razbijete neke prepreke kojih možda niti sami nisu svjesni?

Oduvijek sam bila osoba kojoj se drugi povjeravaju i kojoj dolaze kada im je teško, a već sam rano osjetila da je pomaganje ljudima smjer u kojem želim ići. Tako sam najprije završila srednju medicinsku školu u kojoj mi je najdraži predmet bila naravno psihologija i već sam tada vidjela da je to nešto što mi je jako zanimljivo i lako za shvatiti. No, tijekom mog stažiranja kao medicinske sestre, dogodila se jedna situacija koja je možda bila prijelomna u mojoj odluci kojim putem se dalje u životu želim kretati. U prvim mjesecima moga rada dogodilo se da je preminula jedna mlada majka koja je ležala na odjelu. Još uvijek se sjećam slike oca i dvoje djece kako izgubljeno stoje na hodniku, otac suznih očiju, pogledom punim boli i dvoje djece koja još ni ne znaju što se zapravo događa. Oko njih se odvijalo sve ono što se inače u bolnicama odvija, posao ide dalje, sestre na odjelu užurbano prolaze pored njih, obavljaju ono što treba, ulaze u kuhinju, razgovaraju, doručkuju, dok su otac i dječica izgledali kao u nekom filmu u kojem je vrijeme za njih stalo. Gledajući u njihovu bol i tugu, pitala sam se kako nitko ne obraća pozornost na njih, kako nitko ne vidi njihovu bol, kako im nitko jednu suosjećajnu riječ nije rekao. Tada sam osvijestila koliko je važan onaj nevidljivi dio čovjeka kojeg drugi često zanemaruju ili ne primjećuju. I zato sam odlučila kako želim nastaviti pružati pomoć, ali na području mentalnog zdravlja i tako sam ubrzo upisala studij psihologije, a nakon njega i četverogodišnju edukaciju iz kognitivno-bihevioralne terapije (KBT).

Psihološko-edukativni centar Anukampa sam otvorila nakon 10 godina rada s djecom, mladima i roditeljima, a odluka o otvaranju nije donesena naglo, već se ona godinama pojavljivala kao ideja koja je polako postajala sve jasnija. Kada sam osjetila da imam dovoljno stručnog iskustva, dodatnih edukacija i kada sam dobila odobrenje za primjenu KBT, krenula sam u realizaciju ideje. Anukampa u prijevodu znači 'suosjećanje'. Suosjećanje je nešto što ljudi obično imaju prema drugima, prema bližnjima, prema voljenima, ali rijetko prema sebi samima, a mišljenja sam da kada ljudi nauče biti nježniji, obzirniji i suosjećajniji prema sebi samima to onda osobi donosi stvarnu promjenu u daljnjem životu. Kako je meni osobno to jedan od ključnih trenutaka u terapijskom procesu, odlučila sam i svoj centar tako nazvati.

U svom radu koristim KBT trećeg vala koja uključuje nove pristupe s puno suosjećanja, svjesnijeg življenja u trenutku i življenja ispunjenog i značajnog života. Osobe koje dolaze na terapiju obično imaju strah da s njima nešto nije u redu i da su 'ludi' pa im na samom početku volim reći da istraživanja pokazuju kako su mentalno najzdraviji ljudi upravo oni koji idu na neki oblik psihoterapije i da i ja imam svog psihoterapeuta. Koliko će se brzo netko otvoriti ovisi o puno faktora, svaka osoba je različita, ima različite probleme i pozadinu iz koje dolazi, a to su sve faktori koji utječu na terapijski odnos. Voljela bih ovdje reći kako KBT nije vrsta terapije koja uključuje puno razgovaranja o prošlosti, djetinjstvu i slično, već je to terapija primarno usmjerena na sadašnjost i što je to što pojedinac sada može napraviti da bi mu kvaliteta života bila bolja. Osim KBT, dodatno sam educirana i iz Terapije igrom, kao i brojnih kreativnih tehnika, što mi svakako pomaže u lakšem i bržem uspostavljanju odnosa s djecom i mladima.

Možete li objasniti kako educirate ljude i što nakon edukacije u Vašem centru oni mogu raditi u praksi, u životu?

Osim dječje psihodijagnostike i terapijskog rada s djecom, mladima i roditeljima, u Centru Anukampa provodim i edukacije za stručnjake. To su trenutno edukacije za odgojno-obrazovne djelatnike (učitelje, odgajatelje, stručne suradnike i sl.) koje obrađuju različite teme i nude različite tehnike koje su korisne u radu s djecom s različitim problemima ili teškoćama, tako su neke od edukacija koje trenutno držim vezane uz tehnike samoregulacije u dječjoj dobi, tehnike za rad s djecom s ADHD-om, tehnike za rad s djecom s autizmom, načine korištenja crteža u radu s djecom, načine korištenja asocijativnih karti u radu s djecom i sl. Trudim se da edukacije koje držim budu što više praktične, konkretne i uključuju što više tehnika koje se mogu koristiti u radu; a uz većinu edukacija izradim i priručnik s vježbama i radnim listovima koji dalje sudionicima pruža veliku pomoć u radu s djecom. Putem linka se mogu pronaći neke odmah dostupne edukacije, kao i one koje će se tek održati.

Jeste li jedini u Slavonskom Brodu s ovakvim centrom i educirani na ovakav način?

Mislim da sam jedina u Slavonskom Brodu i okolici koja je primarno usmjerena na rad s djecom, mladima i roditeljima i koja osim osnovnog studija psihologije ima završene druge važne terapijske pravce usmjerene primarno na rad s djecom, mladima i roditeljima. Osim kognitivno-bihevioralne terapije (KBT), terapije igrom i kognitivne terapije s fokusom na traumu (TF-KBT) koje primarno koristim u radu, educirana sam i iz brojnih drugih područja i tehnika, a sve je to javno dostupno na linku. Osim toga, mnogo ulažem u dječju psihodijagnostiku pa tako redovito nabavljam najnovije psihološke testove kako se pojavljuju na tržištu, a uvijek ulažem dodatno u svoje educiranje na ovom području.

Postoji li otpor od psihijatara i psihoterapeuta koji ljude u problemima sprječava u suočavanju s tim problemima jer se boje stigmatizacije?

Kao što sam ranije spomenula, često ljudi imaju strah da ako se jave na psihoterapiju da će to značiti da nešto s njima ili njihovim djetetom nije u redu, a primjećujem da mi dolaze i klijenti iz drugih gradova često navodeći da ne žele da se u njihovom mjestu slučajno sazna gdje idu. Iako sam svjesna da u društvu još uvijek postoji stigmatizacija ljudi koji traže psihološku pomoć, uvijek volim naglasiti kako smo i mi terapeuti dužni imati svoje psihoterapeute i redovito raditi na vlastitom mentalnom zdravlju jer je to preduvjet pružanja kvalitetne psihološke pomoći drugima. Volim istaknuti kako je upravo to što su se odlučili na taj korak traženja pomoći, znak i pokazatelj njihovog mentalnog zdravlja i snage, jer potražiti pomoć nije znak slabosti već hrabrosti; pričati o svojim osjećajima i najtežim trenutcima, suočiti se sa svojim strahovima nije lako i ne odvaži se svatko na taj korak.

Koji postupci koje koristite su tradicionalni, a koji su rezultat novih praksi, istraživanja i teorija?

KBT trećeg vala napustila je zastarjele i nedjelotvorne tehnike, ostavila je one tehnike i postupke za koje su istraživanja pokazala da su učinkoviti i djelotvorni, a dodala je nove pristupe, također znanstveno istražene i dokazano učinkovite. Neki od tih novih pristupa uključuju Terapiju prihvaćanjem i posvećenošću, Terapiju usmjerenu na suosjećanje i Kognitivnu terapiju pune svjesnosti. Svi mi terapeuti imamo dužnost neprestano se stručno usavršavati, pratiti najnovije smjernice i u svoju praksu uključivati nove znanstveno istražene tehnike i metode rada. Na web stranici Centra Anukampa javno stoji moje radno iskustvo, osnovno i dodatno obrazovanje, članstva u raznim organizacijama, položeni stručni ispiti i slično jer smatram da su to podaci koji ljudima trebaju biti dostupni kako bi mogli donijeti informiranu odluku kojeg će terapeuta izabrati.

Mogu li djeci i mladima u krizi pomoći roditelji, braća i sestre...razgovorom? Može li im pomoći nekad neka slobodna aktivnost, sport, umjetnost? Kada je stanje alarmantno i kako ga prepoznati; kako prepoznati potrebu za stručnom pomoći?

Obitelj je ključna za dječji zdrav i pravilan razvoj, kako fizički tako i mentalni. Kada djeca krenu na psihološki tretman, roditeljima nudim smjernice i vježbe koje ako žele mogu raditi s djecom kod kuće. To im pomaže u učvršćivanju odnosa s djetetom, daje im osjećaj sigurnosti, a naravno, povoljno djeluje i na djetetov oporavak. Kod adolescenata je malo drugačije, puno je manja uključenost roditelja u terapijski proces, ali je svakako važno imati podržavajuće roditelje i u toj dobi. Podrška bližnjih je uvijek važna, ali ona ne može biti zamjena za stručnu pomoć ako je ona potrebna. Dodatne aktivnosti su u primjerenoj mjeri svakako korisne, tjelesna aktivnost je važna za mentalno zdravlje, kao i bavljenje slobodnim aktivnostima koje pojedinci vole i u kojima uživaju. U tome, naravno, treba imati mjeru. Nije dobro upisati previše aktivnosti, opteretiti adolescenta ili dijete te im time onemogućiti druženje, zabavu i nestrukturirano provođenje vremena koje je jako važno za zdrav razvoj i mentalno zdravlje. Neki manji dječji problemi mogu se riješiti uz pomoć bližnjih, ali kada roditelji primijete da su određeni problemi počeli utjecati na djetetovo svakodnevno funkcioniranje i da im oni više ne mogu pomoći, preporučljivo je potražiti stručnu pomoć.

Koja je razlika između privatne prakse i javnog zdravstva? Možete li bolje objasniti što su Vaše nadležnosti i u kojem trenutku možete reći da više ne možete pomoći i da osoba mora negdje drugdje potražiti pomoć?

Privatna praksa funkcionira bez uputnice, ljudi sami plaćaju usluge koje koriste. Usluge javnog zdravstva su besplatne i obično idu preko uputnice. Svaki stručnjak je dužan redovito se stručno usavršavati i ne raditi s klijentima čije tegobe prelaze njegove kapacitete i razinu stručnosti. Na primjer osobno dok nisam bila posebno educirana za rad s traumom kod djece i adolescenata, roditelji koji bi mi se obratili s tom problematikom bih uputila na mjesto gdje rade stručnjaci dodatno educirani za to područje. A svakako, dužnost je svakog stručnjaka procijeniti kada je u pružanje pomoći potrebno uključiti drugog stručnjaka, npr. psihijatra, logopeda i sl.

Što mislite o muzikoterapiji? Možete li objasniti kako ona funkcionira?

Nisam dodatno educirana iz ovog područja pa vam ne bih mogla odgovoriti.

Jesu li bihevioralne teorije zastarjele?

Nisu, bihevioralne terapije su najviše znanstveno istraženo područje od svih terapijskih pravaca. Kako vrijeme ide, a istraživanja pokazuju, izbacuju se one tehnike koje više nisu učinkovite, a dodaju one nove koje jesu. Bihevioralne terapije na samim početcima i danas su gotovo neusporedive, ali ono što im je ostalo do danas isto je to da su zasnovane na znanosti, istraživanjima, dokazima i koriste samo ono što u praksi zaista funkcionira.

Postoji li sve veći broj ljudi kojima je potrebna pomoć koju Vi pružate u svome centru? Jesu li to stariji članovi populacije ili mlađi? Možemo li konstatirati kako živimo u vremenu koje je prebrzo i prepuno izazova i kako čovjek ne može izdržati taj tempo?

S obzirom na to da ja radim s djecom, mladima i roditeljima, iz moje perspektive, mlađe osobe su te koje češće traže pomoć. Vremena su svakako izazovna, roditelji puno vremena provode na poslu, kada se vrate kući čeka ih puno obveza, djeca su u vrtićima, školama i dodatnim aktivnostima, stalno se negdje juri, žuri, nešto obavlja. U ovakvom društvu lako je izgubiti iz vida ono bitno: povezanost, druženje, kvalitetno posvećeno vrijeme s obitelji, bez mobitela i drugih obveza koje uvijek negdje čekaju.

Osobe koje dolaze k Vama su pacijenti ili klijenti?

Nema nekog službenog propisa koji to uređuje, ali ja koristim izraz klijenti.

Smijete li s njima ići izvan zadanih obrazaca odnosa, postati prijateljica?

Ne. Psihološka i psihoterapijska struka imaju dužnost slijediti različite zakone, propise i etičke kodekse te je pružanje psiholoških usluga dopušteno isključivo u kontekstu profesionalnih odnosa.

Može li Vam znanje i iskustvo pomoći i u privatnom životu ili Vas ponekad iznevjeri?

Psiholozi i psihoterapeuti su isto ljudi koji žive uobičajene živote, prate ih uobičajeni životni problemi i rade greške kao i svi drugi ljudi. Možda samo imaju više znanja o tome zašto nešto funkcionira na određeni način ili kako bi trebalo postupiti u određenoj situaciji, ali život je za sve isti, uvijek pun uspona i padova, prožet mirnijim i turbulentnijim fazama, u tome i je njegova ljepota. Usporedila bih to s morem, nekad je mirno, a nekad olujno, mi možda imamo bolju tehniku veslanja, ali to ne znači da možemo izbjeći oluju, ili da nas ponekad neki snažni val ne izbaci na obalu.

KBT podrazumijeva da terapeut nije iznad klijenta, već su klijent i terapeut na istoj razini, i jedan i drugi zajedno i aktivno sudjeluju u klijentovom oporavku te istovremeno uz svakog klijenta i terapeut nešto novo uči i razvija se kao osoba.

Kad biste mogli sažeti u nekoliko rečenica smisao svoga poziva što biste rekli?

Kao što sam na samom početku napisala, pomoći drugome s onim nevidljivim što nosi, s onim teškim koje drugi ne primjećuju. Pružiti podršku i suosjećanje, a u sve to unijeti dozu razigranosti, znatiželje i kreativnosti.