PlusPortalova kolumnistica Ivana Seletković razgovarala je s mladom etnologinjom Marijom Gačić koja joj je otkrila brojne pojedinosti o svom poslovnom putu, ali i privatnom životu.
Marija Vučković - djevojka od šesnaestak godina, znala je što će biti „kad odraste“. Tada smo bile članice KUD-a Tomislav Donji Andrijevci. I kako je tada znala, tako i sada zna što je zanima, što je tradicija, zašto je važna. Marija Gačić - odrasla žena, uspješna etnologinja, poduzetnica, zaista je svoje prognoze iz ranog djevojaštva ostvarila. Mene je zanimalo nešto više o ovoj temi. Zbog našeg ranijeg poznanstva, dopustila sam si intervju voditi u nešto opuštenijem tonu.
Kako danas figurira etnologija u svijetu kulture? Koji je njezin status, kako bi ga odredila?
Ovo je trenutno goruće pitanje u hrvatskoj etnologiji (a i u europskoj, u najmanju ruku). Etnologija je prekrasna znanost koja ima specifičnu metodologiju istraživanja i interpretacije rezultata. Namjerno koristim riječ „prekrasna“, jer su etnološke metode primjenjive ne samo u istraživanjima, nego i u svakodnevnom životu. Na primjer, metoda istraživanja znana kao promatranje sa sudjelovanjem temelji se na praktičnom uključenju istraživača u prakse istraživane zajednice kako bi što bolje razumio kulturnu pojavu ili zajednicu koju proučava. Samo ova metoda izvrsna je za rješavanje problema – od svakodnevnih osobnih, obiteljskih do svjetskih. No, etnologija je samozatajna znanost, nije toliko popularna u današnje vrijeme. Danas je etnologija povezana i gotovo sjedinjena s kulturnom antropologijom, što je zapravo zapadnjački naziv za etnologiju. Suvremena (hrvatska) etnologija svjesno se odvaja od tradicionalnih tema nastojeći pokazati svoju suvremenost i potrebnost suvremenom društvu. No, bez obzira na to, društvo i dalje etnologe percipira kao stručnjake za baštinu, tradicijsku kulturu itd. Brojni kolege etnolozi i kulturni antropolozi bave se temama poput migracija, urbanih kulturnih pojava i brojnih drugih tema koje smatramo suvremenima. Dio nas etnologa ostaje u niši tradicijske kulture i baštine. Ukratko, to su naše uže specijalnosti. Nakon ovoga svega što sam izrekla, jasno je da je etnologija suvremena znanost i struka koja uočava suvremene pojave i društvene probleme na koje nudi odgovore i rješenja iz svoje perspektive.
Svojim djelovanjem svakodnevno potvrđujem da je etnologija spremna odgovoriti na potrebe suvremenog društva, da ima alate za to i rješenja, a jedno od tih rješenja je izlazak iz institucionalne niše u realni sektor, kroz primjenu u turizmu, kulturnoj produkciji, kreativnim industrijama i drugim područjima.
Kakav je odnos prema etnologiji u urbanim, a kakav u ruralnim sredinama?
Često se susrećem s mišljenjima da su folklor, baština i tradicijska kultura zastarjele teme ne samo u etnologiji nego u kulturi općenito. To najčešće dolazi od ljudi koji nisu u doticaju s praksama zajednica koje svoj identitet, kulturnu ponudu itd. temelje upravo na baštini i tradicijskoj kulturi. Meni je potpuno jasno da su narodne nošnje, tradicijska kultura itd. sadržajno vezane uz prošlost, ali su svojim izrazom u potpunosti suvremena tema. Zato ne podržavam podjelu na suvremenu i neku prošlu etnologiju, nego možemo upotrijebiti i ovu podjelu koju i ti nudiš u pitanju na urbanu i ruralnu. Zanimljivo je da je etnologija u svojim početcima istraživala isključivo seljačku kulturu, tj. kulturu ruralnih krajeva Hrvatske. Kasnije se tijekom 20. stoljeća počela okretati i urbanim temama. Na temelju moga iskustva mogu potvrditi da se i danas u ruralnim sredinama etnologe smatra stručnjacima za baštinu, stručnjacima za tradicijsku kulturu i prošlost. A mi svojim djelovanjem potvrđujemo da su te naizgled prošle teme zapravo vrlo aktualne i danas.
Vidljivost etnologa u ruralnim sredinama svakako je puno veća nego u urbanim. Govorim to iz iskustva, jer sam puno godina provela radeći kao etnolog u jednom zagrebačkom centru za kulturu i znam koliko je bilo teško doći do publike i medijskog prostora. Mogu reći da u ruralnim sredinama u kojima trenutno djelujem ostvarujem vrlo dobre i kvalitetne kontakte sa zajednicama, suradnju s jedinicama lokalne uprave, školama, udrugama itd. Svakako je niša tradicijske kulture ulaznica za sve te kontakte, ali i ja se zapravo bavim suvremenim temama, suvremenom primjenom tradicijske kulture, proučavanjem suvremenih procesa i pristupa.
Na radionici s djecom u Maloj Kopanici
Privatna arhiva
Kako si došla na ideju spajanja privatnog poduzetništva s etnologijom budući da je to inače bila praksa institucija kao što su muzeji, instituti i slično?
Ideja je došla prije par godina kada sam maštala o tome da pokrenem nešto svoje. Nisam tada znala u kojoj bi to poslovnoj formi bilo. Svejedno, cijelo to vrijeme sam radila i skupljala radno (i životno) iskustvo, čekajući trenutak kada će mi postati jasno što to zapravo želim. S vremenom je i ulog bio sve veći – ja sam supruga i majka dvoje djece. Nije bilo mogućnosti da dam otkaz i budem nezaposlena dok ne smislim što ću. Tako sam nakon šest godina rada u Zagrebu u Kulturnom centru Travno tri i pol godine provela u Muzeju Đakovštine i tri godine u privatnoj firmi koja se bavi prodajom. To su bila tri potpuno različita radna mjesta na kojima sam stekla izvrsno radno iskustvo, upoznala veliku mrežu ljudi i ojačala pouzdanje u svoje radne sposobnosti, stručna znanja i vještine. Ipak, presudno za pokretanje posla bilo je nekoliko privatnih trenutaka pa se volim našaliti da mi je trebao samo jedan potres, jedna pandemija i jedan karcinom da bih po povratku s druge kemoterapije jednostavno sjela za računalo i pokrenula posao. Govorim to jer mi je važno da javnosti bude jasno da nisam olako donijela tu odluku, da razumijem koliko je teško pokrenuti vlastiti posao i da nije moj pristup važniji od poslova koje obavljaju kolege koji rade na institutima, u muzejima ili konzervatorskim odjelima. Svatko od njih radi svoj dio posla, a ja sam, upravo radeći u institucijama, uočila jedan dio poslovnog prostora u kojemu se ne zna tko treba djelovati. Kustosi u muzejima imaju svoj posao, konzervatori također znaju što je njihova dužnost, ali postoji cijeli jedan dio terena čije su potrebe u zraku, jer ne znamo tko ih zapravo treba ispuniti. Meni je jasno da je odgovor: etnolozi. Primijenjena etnologija je trenutno polje etnologije s ogromnim potencijalom. Etnološke metode su izvrsne za primjenu u kreativnim procesima, u oblikovanju proizvoda i usluga i upravo to ja radim. Plastično, to se može objasniti ovako: npr. instituti su istraživačke ustanove gdje etnolozi nakon posjete terenu i istraživanja isproduciraju znanstveni tekst. Ja nakon posjete terenu na uočene potrebe kreiram rješenje – bilo u obliku edukacije, radionice, festivala, savjetovanja ili brojnih drugih rješenja. Da zaključim, radom u institucijama i redovnom etnološkom usmjerenošću na teren, uočila sam da posla u Slavoniji ima. Ima ga puno. Nema radnih mjesta, ali posla ima. I bilo je logično: otvori posao i kreni raditi. Tako već treću godinu radim i vidim da ova forma nezavisnog etnologa ili prve privatne etnološke prakse u Hrvatskoj, odgovara i meni i mojim klijentima. Heritage Chaser – platforma za primijenjenu etnologiju djeluje kroz edukacije i savjetovanja, interpretaciju baštine kroz radionice, produkciju festivala i folklornih manifestacija, ali i kroz znanstveno djelovanje. U završnoj sam fazi stjecanja doktorata na etnologiji i smatram iznimno važnim trenutna moja poslovna nastojanja dokumentirati i utrti put i drugim kolegama. Trenutno u Hrvatskoj nitko ne radi kroz privatnu etnološku praksu, ali Heritage Chaser je platforma koja otvara mogućnost za djelovanje svima koji bi htjeli raditi, ali nemaju mogućnost (ili hrabrost) pokrenuti vlastiti posao.
Privatno poslovanje u etnologiji trenutno je i ludost i genijalnost. Ludost je otići sa sigurne plaće, smišljati načine samofinanciranja, ali je istovremeno genijalno to što je odgovor tržišta takav da se moj poslovni potez pokazao dobrim.
Što je uopće kulturna baština, možeš li objasniti svoj aspekt i malo pojasniti svoje područje kojim se baviš? Je li riječ o materijalnoj ili nematerijalnoj baštini? Što je od baštine u Slavoniji važno na nekoj, ako možemo tako reći, tzv. svjetskoj razini?
Ja volim govoriti o tradicijskoj kulturi i baštini kao o dva različita pojma, ali ipak vrlo srodna. Tradicijskom kulturom u Slavoniji smatram kulturu slavonskih sela s kraja 19. stoljeća do kraja 20. za koju imamo dokaze (fotografije, zapise, sjećanja…). Znamo da je ta kultura postojala, i aktivno je rekreiramo, njegujemo i prenosimo. Baština je zapravo suvremena kategorija i nju smatram živućim procesom. Svi mi danas sudjelujemo u kreiranju baštine na temelju tradicijske kulture. Na toj postavci temeljim svoje djelovanje. Bavim se i materijalnom i nematerijalnom kulturom. U Hrvatskoj su kulturne politike poprilično jasne. Imamo vrlo aktivan i opsežan Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske u koji mogu doći kulturna dobra ne samo na inicijativu stručnjaka, nego i na inicijativu nositelja nekog kulturnog dobra. Imamo puno dobrih primjera. Ako samo krenemo od spomenutog Registra, jasno je da oko postojećih kulturnih dobara imamo posla za tri života, a nova kulturna dobra proširuju popis svake godine. No, moj pristup ponekad polazi od kulturnog dobra, a ponekad od zajednice. Radim različite projekte, ali uvijek polazim od stanja i potreba zajednice u kojoj radim. Poslovi su raznoliki: od molbe neke općine da im kreiram drugačiju proslavu Svetoga Nikole do angažmana u kojemu trebam nadoknaditi manjkave kapacitete klijenta u produkciji neke manifestacije. Ove godine sam radila puno edukacija: od upravnih tijela udruga u kulturi, preko upravljanja baštinom kroz javne projekte, eko-etno kuće do edukacije drugih poduzetnika u baštinskom turizmu.
Desetci su slavonskih kulturnih dobara službeno registrirani i postoji velik prostor za djelovanje unutar te niše. Kvalitetno surađujem s manifestacijama i ustanovama koje čuvaju, njeguju i prenose određena kulturna dobra poput bećarca. Upravo je bećarac primjer baštine čovječanstva (od 2011. upisan je na UNESC-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva) na koju smo iznimno ponosni kao nositelji, ali moramo biti svjesni i odgovornosti koju smo time dobili. Dužnost nam je odgovorno se odnositi prema kulturnom dobru, prenositi ga, razvijati ga u skladu s kulturnim i moralnim dosezima civilizacije kojoj pripadamo.
Surađuju li uvijek kulturno-umjetnička društva ili neke institucije u realizaciji tvojih ideja ili se više oslanjaš na vlastite snage?
Marija Gačić educira
Privatna arhiva
Uvijek se oslanjam na vlastite snage, ali rado surađujem s KUD-ovima i institucijama koje moje znanje, vještine i iskustvo žele upotrijebiti za svoj rast. Moj posao u svojoj osnovi ima boljitak zajednice u kojoj radim. Sama realizacija projekata i usluga ovisi o dogovoru s klijentima. S KUD-ovima imam lijepe i korektne suradnje. Ponekad im savjetujem o načinu rada i postavljanju ciljeva. Tome prethodi moja stručna analiza stanja, a sama implementacija mojih preporuka konačno ovisi o klijentu, tj. o konkretnom KUD-u. Ponekad suradnja ide korak dalje pa me KUD-ovi angažiraju za realizaciju neke ideje. U tom slučaju obilno surađujem s članovima KUD-ova. Inače, volim raditi s KUD-ovima, jer oni okupljaju entuzijaste koji cijene i vole svoju lokalnu kulturu. Svi su oni mahom volonteri koji svoje vrijeme i ljubav ugrađuju u zajednicu, a to najčešće rezultira dobrim organizacijama, dobrim suradnjama i dobrim projektima. Ponekad ima i onih drugih rezultata, ali fokusiram se na pozitivne i ne marim za one koji u svemu vide nešto loše. Ja sam od onih koji u svemu vide priliku, pa čak i u problemima. Priliku za novo iskustvo, poznanstva, umrežavanje, nove rezultate.
Većinu projekata, dakle, radim samostalno. Ponekad u procesu realizacije angažiram suradnike, ako procijenim da je to potrebno. Trenutno završavam svoju treću godinu rada kroz privatnu praksu i zadovoljna sam dinamikom razvoja posla. Nakon početnih godina kada sam si poslove i angažmane nalazila uglavnom sama, došla sam do faze u kojoj me klijenti zovu i angažiraju na konkretnim projektima, idejama i potrebama.
Kako dolaziš do ideja za projekte? Prema onome što smatraš u danom trenutku najvažnijim, prema afinitetima suradnika ili prema pretpostavljenom interesu očekivane publike?
Svi moji projekti vezani su uz kulturu i baštinu. Imam samostalne projekte, koji su baš moji i koje radim iz osobnog, profesionalnog ili znanstvenog interesa. Projekti koje radim za klijente uvijek su usklađeni s potrebama i idejama klijenta. Ja ih onda prilagođavam, predlažem načine realizacije i nadopunjujem vlastitim idejama. Svaka realizacija mora biti usklađena s publikom kojoj je sadržaj namijenjen. Tu mi uvelike pomaže etnološka metodologija koju primjenjujem u pripremnim fazama prilikom analize stanja i potreba zajednice u kojoj i za koju radim. Poznavanje tradicijske kulture zajednice u kojoj radim velika je prednost, također. Uživam otkrivati ljudima informacije, zanimljivosti ili prakse iz prošlosti njihovog sela za koje možda nisu niti znali da postoje. Na taj način direktno utječem na podizanje mišljenja o vlastitoj zajednici, a posredno i na podizanje kvalitete života. Zadovoljni ljudi, znače zadovoljnu zajednicu, a takva zajednica daje podršku svojim članovima i napreduje.
Inspiraciju crpim iz uočenih kulturnih pojava na terenu, iz literature, iz razgovora s ljudima, iz suvremenih kulturnih i umjetničkih inicijativa itd. Bazen tih ideja je nepresušan i ponekad se i sama iznenadim nad time što mi padne na pamet, a često se zabavljam skiciranjem projekata i ideja koje ću nekada u budućnosti ostvariti. S druge strane, rado se povezujem s umjetnicima, jer mislim da njihov pogled na svijet i načini izražavanja kriju resurse koje današnji svijet treba. Tako nastaju krasne suradnje, a ideje se nadograđuju i zažive u neočekivanim formatima.
Koje područje etnologije smatraš izuzetno važnim? Što bi konkretno o baštine izdvojila kao najvažnije?
Ne bih mogla niti jedan dio etnologije i kulturne antropologije istaknuti važnijim od nekog drugog. Etnologija i kulturna antropologija, kao i brojne druge struke, ima svoje grane, a svaki etnolog i kulturni antropolog ima pravo odabrati kojom užom specijalnošću se želi baviti. Postoje tako vizualna antropologija, etnokoreologija, folkloristika, etnomuzikologija, antropologija sporta, antropologija migracija, ekonomska antropologija, antropologija tekstila i brojne druge. Moja uža specijalnost je primijenjena etnologija. Kroz svoju praksu primjenjujem etnološka znanja i vještine u spoju sa specifičnim znanjima o tradicijskoj kulturi. Moj pristup se, dakle, zove primijenjena etnologija.
Po pitanju baštine, važno je razumjeti je ne kao okamenjenu relikviju prošlosti, nego kao suvremeni proces u kojemu sudjelujemo svi mi. Baština je dakle proces kreiranja koji se, u mojoj praksi, nastavlja na tradicijsku kulturu. Ali, kulturna baština nisu samo tradicije, nego i umjetnost, industrija, arhitektura itd. Tu je svakako i prirodna baština. Svaka zajednica ili pojedinac mogli bi izdvojiti jedan dio baštine kao najvažniji za sebe.
Što je specifično u bećarcu da te motiviralo na bavljenje tim dijelom baštine?
Bećarac me fascinira još od srednjoškolskih dana kada sam u tom deseteračkom dvostihu našla izraz svojih mladenačkih misli, stanja, emocija itd. Od tada bećarce zapisujem, a u izvedbama sudjelujem od djetinjstva. U tim danima sam se i srela prvi puta s likom i djelom Slavka Jankovića i njegovim Šokačkim pismicama. Kasnije sam se u mnogim situacijama nalazila u kojima sam izvodila bećarce, bilo privatno, bilo u KUD-u „Tomislav“ Donji Andrijevci.
Krećem s pričom „iz davnina“ jer su sva ta iskustva doprinijela mom današnjem odnosu s ovim kulturnim dobrom i baštinom čovječanstva. Aktivno sam sudjelovala u pripremi i realizaciji Muzeja bećarca u Pleternici, a i danas sam im stručna suradnica. Surađujem s Bećarfestom, pišem o bećarcu iz znanstvene perspektive te doprinosim kulturi bećarca raznim aktivnostima. Ove godine sam provela seriju od 3 predavanja o bećarcu kao odgovor na medijska previranja oko bećarca u posljednjih nekoliko godina.
Moja osnovna fascinacija leži u činjenici da je bećarac dvostih s ukupno 20 slogova koji nam donosi cijeli niz simbolika, konteksta i može ispričati cijelu priču. Također, fascinantna je sposobnost bećarca da se prilagođava trenutku, situaciji pa i cijelom vremenskom razdoblju. Bećarac svoju paradigmu mijenja od 18. stoljeća (kada imamo prvo zapisani deseterački dvostih) i aktivan je i danas. Da u bećarcu ne možemo pjevati o legalizaciji, koroni, svinjskoj kugi ili nekom drugom važnom pitanju za pojedinca ili zajednicu, bećarac bi nam bio nepotreban i odavno bi izumro. Krasno je imati jedno takvo kulturno dobro u svojoj kulturi. Ponosna sam na to i rado se identificiram kao stručnjakinja za bećarac.
Pokazuju li danas djeca interes za etnologiju i može li se današnji interes ikako povezati s interesom koji ti pamtiš iz svoga djetinjstva?
Rado se odazivam na pozive učitelja i profesora da dođem na školski sat i djeci predstavim nešto iz tradicijske kulture. Tada uvijek krenem s predstavljanjem etnologije kao znanosti. Pokažem im tada puno etnološke literature, tj. izdanja koja se bave zanimljivim temama poput odijevanja, prehrane, stanovanja, pjevanja, plesa, odnosa ljudi i životinja, pokrivanja i ukrašavanja glave kroz povijest, internetskom komunikacijom, sportom. Djeca, a i profesori, ostanu zatečeni kada otkriju da se etnologija ne bavi samo narodnim nošnjama i folklorom. Tada i ja otkrijem da se kod djece budi interes za otkrivanjem pozadine nekih samorazumljivih pojava i praksi. Ne mogu, dakle, reći da su djeca zainteresirana za samu etnologiju, ali mogu reći da ih fascinira etnološki sadržaj kada s njim dođu u kontakt.
Marija Gačić i baka Katica Trepšić
Privatna arhiva
Moj put s etnologijom je, pak, počeo u obitelji. Odrasla sam u šokačkoj obitelji Vučković u Donjim Andrijevcima. Moja mama je iz Velike Kopanice iz šokačke obitelji Trepšić. Odrasla sam uz baku Šokicu, koja me s mamom spremala u nošnju od najranijeg djetinjstva. Mogu reći da me to usmjerilo prema interesu za tradicijsku kulturu. No, na studiju etnologije sam otkrila da je to samo jedan mali dio etnologije. Jako sam zadovoljna jer sam studijem konačno uspjela svoje osobno iskustvo povezati sa znanstvenim interesima, provući to iskustvo kroz kulturne, etnološke i antropološke teorije te ih smjestiti i obilno upotrijebiti u svom rastu kao etnologinje i stručnjakinje za baštinu konačno. Zanimljivo je da u etnologiji postoji jedna metoda koja se zove autoetnografija. Bazira se na autobiografskim elementima koji se u istraživanju koriste kao polazište ili katalizator. Ja sam tu istu autoetnografsku metodu aktivno primijenila u poslu.
Samo odrastanje u šokačkoj kulturi omogućuje mi danas bolje razumijevanje procesa koje proučavam i kreiram, bolju komunikaciju s klijentima i ljudima koje susrećem u poslu.
Jesu li institucije zainteresirane za financijsku pomoć u realizaciji projekata? S kim je najbolje surađivati
Financiranje projekata u kulturi danas je moguće na više razina. Ministarstvo kulture i medija ima svoje natječaje s kojima imam vrlo pozitivno iskustvo. Kvalitetni projektu, koji su dobro promišljeni, imaju jasne ciljeve i načine realizacije, uvijek će dobiti financije. Ponekad je potrebno malo pomaknuti način razmišljanja kako bismo ideju preveli u projekt i konačno ga realizirali.
Lokalne samouprave, tj. općine i gradovi, također imaju svoje proračune za kulturu koji su u većini slučajeva preskromni. Još uvijek u Hrvatskoj društvo ima stav prema kulturi kao neprofitabilnoj djelatnosti, što nikako nije točno. Intelektualni rad je iznimno zahtjevan i slabo vrednovan. Udruge u kulturi jedva pokrivaju svoje redovno poslovanje, a još teže veće i zahtjevnije projekt. S druge strane sportske udruge imaju puno veće budžete i puno više javnih sredstava dobivaju. Mislim da je to nepravedna podjela sredstava, iako je zakonski usklađena. Potrebno je, dakle, djelovati na višim instancama kako bi se ovo stanje popravilo. Naravno, ne možemo u potpunosti generalizirati. Postoje i dobri primjeri gdje općine jako lijepo podržavaju svoje KUD-ove i takve sredine imaju i dobre rezultate.
No, treba progovoriti i o shvaćaju udruga u kulturi kao neprofitnih organizacija. Neprofitna organizacija ne znači da udruga ne smije zarađivati, nego da svoj profit na kraju godine ne isplaćuje, nego on ostaje u udruzi. Ciljam zapravo na promjenu stava samih članova udruga u kulturi i usmjeravanje njihovog djelovanja na profitabilne aktivnosti – oblikovanje proizvoda i usluga. To je tema o kojoj govorim na svojim edukacijama upravnih tijela udruga u kulturi.
Regionalno financiranje, tj. sredstva županija za udruge u kulturi su vrlo skromna i ne daju mogućnost za kvalitetniji rad ili kompleksnije projekte.
Uspiješ li privatni život prilagoditi profesionalnim obvezama?
Spomenula sam da sam supruga i majka dvoje djece koji su još mali. Svaka zaposlena majka zna kakve to izazove postavlja u svakodnevnom životu. Srećom, moja djeca idu u odličan vrtić tako da ja mogu bezbrižno raditi svoj posao. Moj suprug je velika podrška u svim mojim procesima, a kad je on na putu, a to je poprilično često, u pomoć priskače i moja mama i sestra, a imam i jako dobre susjede koji su uvijek tu kada zagusti. Specifičnost mog posla je da su česti popodnevni ili vikend-angažmani, ali do sada nije bilo većih problema s koordinacijom svega. Olakšavam si život planiranjem tjednih aktivnosti, tjednih menija, plana kupovine namirnica itd. Dan započinjem postavljanjem ciljeva i uživam križati s popisa sve što sam uspješno obavila. S druge strane, prednost privatnoga posla je to što samostalno raspolažem svojim vremenom pa si mogu uzeti vrijeme za odmor kad god osjetim da je to potrebno, iako je češći scenarij da nemam godišnji odmor, nego se projekti nižu jedan za drugim. Ne žalim se – volim raditi.
Reci nam svoje planove za budućnost!
Sljedeća godina mi je već gotovo isplanirana. U pripremi imam nekoliko vlastitih projekata poput istraživanja i prezentacija praksi suvremenog odijevanja Šokica u selima istočnog brodskog Posavlja. To je međunarodni projekt u kojemu sam povezana s češkom sociologinjom umjetnosti Sonyom Darrow, a cilj je istražiti modne prakse žena koje se još „nose šokački“. U planu su redovne suradnje s Đakovačkim vezovima, Bećarfestom, Muzejom bećarca, produkcija Babljeg ljeta u Donjim Andrijevcima, ali i nova suradnja s Međunarodnom smotrom folklora. Pripremam trenutno jednu fotomonografiju koja će izaći početkom 2024., još jedno izdanje je u pripremi, a vezano je uz bećarac. Također, radujem se jako prvom izdanju mojih slikovnica. Imam pet napisanih slikovnica od kojih su tri u postupku ilustracije i jedva čekam da izađu. Jedna od njih je nadahnuta životom moje bake, a ostale su vezane uz dječji svijet i prirodu. Uz sve ovo uvijek se javljaju nove suradnje, novi projekti koje rado prihvaćam, jer mi je cilj širenje poslovanja i stvaranje novih radnih mjesta. Želim dati priliku mladima da se vrate u Slavoniju, ovdje zadovoljni žive i stvaraju.
