TJEDAN nas dana dijeli od početka nove školske godine. Za većinu đaka prvi je „dan škole“ posebno uzbudljiv. Jedni tada sreću stare prijatelje, drugi upoznaju nove jer školskim hodnicima kroče prvi put.

No, u barem dvjema slavonskobrodskim gradskim školama (podatci poznati redakciji), prst sudbine nije taj koji odlučuje tko će prvašićima biti prvi školski drug. Učiteljice su - saznajemo neslužbeno, ali provjereno - pažljivo probirale tko će sjediti u kojim školskim klupama.

Ne čudim se tomu 'kao pura dreku', nego, naprosto, pokrećem temu koja je iz nekog razloga tabu. Govorkalo se o 'izabranim razredima' i prije nekoliko desetljeća, no većina je „normalnih“ ljudi to smatrala pretjerivanjem ili, pak, smiješnim teorijama zavjere različitih interesnih skupina. No, kada i sami roditelji uoče kako su se u istom razredu - „igrom slučaja“ - našla gotovo isključivo djeca uspješnih brodskih odvjetnika, liječnika, privatnika, i 'zvučna prezimena'… dok je drugi odjel rezerviran za mališane običnih smrtnika ili onih koji primaju zajamčenu minimalnu naknadu, onda ipak odlučite zagrepsti ispod površine.

Nažalost, provjerili smo i potvrdili kako je (i ove školske godine) uistinu tako, ali umjesto javne prozivke u kojoj bi mogla nastradati (i) djeca, nadamo se (možda naivno) da jedan tekst ima snagu nešto promijeniti. Učiteljsko zanimanje koje je plemenito i posebno, time je osramoćeno, a njegov cilj obezvrijeđen. Do toga smo, kao društvo, došli tako što poslove u školama (uglavnom) dobivaju podobni, a ne kompetentni... (uglavnom) oni sa članskim iskaznicama, a ne istinski dobri radnici. Osim toga, u hrvatskim školama, prosvjetni radnik koji posao dobije 'na neodređeno' postaje svojevrsna 'sveta krava'. Njegov rad slabo se kontrolira i vrednuje, ozbiljne pogreške ne sankcioniraju, a otkaz je vrlo malo vjerojatan nakon potpisivanja 'za stalno'.

Takvi ljudi, potom, biraju komu žele predavati, koga žele u svojim školskim klupama i kakve roditelje na roditeljskim sastancima. Tužno. Ne zbog njih, nego zbog djece čije je okruženje umjetno stvoreno kako bi živjeli u ružičastom balončiću i već odmalena bili okruženi isključivo 'sebi ravnima'. Koliko samo gube na tom izostanku upoznavanja različitosti, koliko malo uče o osnovnim ljudskim vrijednostima time što im se u dobi od sedam godina pokazuje da su važniji, vredniji, bolji.

Dakako, suludo bi bilo tvrditi da će ih to automatski učiniti lošijim ljudima od onih iz 'B razreda'. No, nemojmo se čuditi kad poneki 'akavac' u ranim dvadesetima nasmrt pretuče svog bliskog prijatelja jer mu je oteo curu. Nemojmo se snebivati kad u bijesnom automobilu s previše konja na parkiralištu 'pokupi' nedužne. Nemojmo tom 'djetetu' zamjeriti kad nekog službenika bahato opomene onom poznatom 'Znaš li ti čiji sam ja?'. Mi smo ih tomu naučili kada smo ih probirali, izdvajali, uzdizali, okruživali 'boljima'.

Na kraju, pitanje je tko uopće dobiva selekcijom na vrijedne i manje vrijedne. Zarana sam izgradila svojevrstan stav da je iznimno važno, ponekad životno određujuće, tko ti je učitelj te prve četiri godine formalnog obrazovanja. Ako ćeš u tom važnom periodu učiti od osobe koja je kadra na takav način dijeliti djecu, onda je za tebe bolje da te nije niti izabrala.