NAKON što me, kao drumski razbojnik, partner opljačkao te uz pomoć korumpiranih državnih odvjetnika i sudaca kriminalizirao, kako se ne bih mogao boriti za povrat imovine i drugih prava, potpuno nevina, na godinu dana, kao jednog od kriminalaca, taj dio hrvatske pravosudne mafije me zatočio u požeškoj Kaznionici.

Zahvaljujući toj činjenici, 9. travnja 2019. godine, imao sam priliku prisustvovati propovijedi koju je požeški biskup, Antun Škvorčević, održao u toj ustanovi.

Budući da se medijsko viđenje jučerašnje Škvorčevićeve besjede - na istom mjestu i istim povodom - uvelike  razlikuje od mog, odlučio sam prenijeti odlomak iz moje knjige Kopilad, koji pokazuje u čemu je ta razlika.

Umjesto da povremeno organiziraju individualne ili grupne susrete zatvorenika sa sociolozima, psiholozima, psihijatrima i drugim ekspertima, bez kojih je teško zamisliva resocijalizacija zatvorenika, Kaznionica organizira seanse s „časnom sestrom“ katoličke crkve. Umjesto da im priređuje kulturne događaje kojima bi ih približili, ili vratili, civilizacijskim dosezima društva, Kaznionica zatvorenicima organizira približavanje Bogu putem ispovijedi katoličkom svećeniku koji puši „kao Turčin“ i izgleda masnije od zatvorenika Bambija nakon cjelodnevne košnje trave na 38 stupnjeva u hladu.

U kompleksu objekata Kaznionice nalazi se i jedna dvorana, za priređivanje kulturno-umjetničkih i zabavnih sadržaja, kapaciteta 224 sjedeća mjesta. Od raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kažu, u tom prostoru, jednom mjesečno katolički svećenici održe misu. Dakle, tijekom cijele godine, prostor je u funkciji 12-ak misa.

Neposredno prije Uskrsa, Uprava kaznionice organizirala je služenje uskrsnog obreda kojeg je predvodio prvi požeški biskup, Antun Škvorčević, zvani Faraon. Mada sam, kao ministrant, vrlo često aktivno sudjelovao u misnom obredu - i to na latinskom jeziku - od svoje 16 godine u crkve idem prigodno. Zbog poštovanja predaka i običaja. Zbog poštovanja koje gajim prema pojedinim svećenicima. Na kaznioničko preduskrsno misno slavlje otišao sam na molbu pjesnika Zdenka Milardovića - kao njegov ‘izaslanik’ - jer je on morao raditi.

Ne samo zbog ozbiljnog i/ili tmurnog držanja čuvara i zatvorenika tijekom ulaska u dvoranu, nego i zbog uniformnog, teatralno svečarskog, ponašanja cijele Uprave Kaznionice, postrojene u počasnom redu, atmosfera je bila identična komunističkoj. Kao da se očekivao smrtno ozbiljan i po zajednicu sudbonosan govor šefa Općinskog komiteta Partije, a ne vjerski obred njegova ideološkog antipoda.

Mada su po maniru, utjecaju i društvenoj učinkovitosti jednojajčani blizanci, za obojicu vrijedi narodna mudrost kao upozorenje za djecu: ‘Slušaj što pop (šef komiteta) govori, ali ne radi ono što on čini’.

Policajac Saša i još jedan kolega mu, nas šestoricu s Poluotvorenog odjela, ‘maricom’ su dovezli do ulaza u Ženski zatvor, a zatim nas, u koloni po jedan, uveli u ‘Kino dvoranu’. Smješteni smo u treći red odostraga, kako bi između nas i deset maloljetnika smještenih u zadnji red, ostao dovoljno velik razmak.

Poslije našeg ulaska, dvije policajke su uvele 40 zatvorenica i smjestile ih u prvom dijelu dvorane.

Uskoro, u red predviđen za posebne uzvanike, počeli su ulaziti dužnosnici i zaposlenici Kaznionice. Njih tridesetak.

Od zadnje večere Isusa s njegovim apostolima - budućim vrhom kršćanske Crkve - mjesto na kojem ljudi sjede determiniralo je njihov status u zajednici. Tko je bliže vođi i/ili oltaru, taj je bliži moći. U slučaju požeške kaznionice, jedinica mjere za moć je aktualni upravitelj, Zvonimir Leopoldović. Njemu zdesna sjedila je njegova pomoćnica za ‘tretman’, Ksenija Vuković, kojoj su veća moć bili karakter i znanje, nego položaj i zvanje.

Umjesto scenografije uobičajene za kazališno-koncertne i kinodvorane, na sredini pozornice postavljen je duži stol prekriven plahtom primjerenom vjerskim obredima. Na sredini stola nalazila se debela ceremonijalna knjiga i uz nju dvije bandićevske svijeće. Lijevo od stola, koji je bio u funkciji oltara, postavljena je govornica ostala još iz doba komunizma, a ispred nje veliki mikrofon.

U jednom trenutku, nenajavljen, prije početka mise, za govornicom se pojavio građanski odjeven i vrlo ozbiljan hrvatski muž koji je, potpuno svjestan svoje važnosti u zajednici, teatralno svečanim tonom, pročitao nešto što je trebala biti uvodna, fundamentalna, vjerska poruka.

I, dok sam još razmišljao o transformaciji sadržaja u istoj scenskoj formi - iz rigidne komunističke ideologije u još rigidniju vjersku poslanicu - na scenu je stupio On. Biskup Škvorčević.

- Odreknite se! - bile su prve riječi koje je, nakon uobičajeno kurtoaznog i do savršenstva izbrušenog licemjernog uvoda, uputio prisutnima.

- Odreknite se - započeo je Faraon svoju homiliju. Desni mu pobočnik Čobankovićeve vanjštine, snen, gledao je nigdje, dok je lijevi, a la general Ivan Tolj, ne trepćući, pogledom slijedio svaki biskupov pokret, očito, držeći ga prosvijećenim apsolutom na kojem je On sazidao Crkvu u Hrvata. Tek povremeno, vojnički ceremonijalno, iskoračio bi ustranu, radi boljeg kuta snimanja, kako bi svojim mobitelom ovjekovječio neke od životno važnih poruka svog šefa.

Biskupova forma i sadržaj besjede bili su spektakularni. Toliku količinu hladno bahatog samoljublja i hoch držanja mogao je emitirati tek netko tko je potpuno svjestan stoljećima akumulirane materijalne i mistične moći iza sebe te toliko dugo sustavno otuđivane pastve od ovozemaljskih vrijednosti, ispred sebe.

Cijelu propovijed interpretirao je u drugom licu množine i to tako dosljedno da mu se niti jednom nije omaklo poistovjetiti se sa svojim ‘stadom’. Niti u jednom trenutku nije se približio ljudima kojima se obraćao. Niti jednom riječju nije dao naslutiti da bi on i slušatelji njegove propovjedi imali nešto zajedničko - da bi pripadali istoj vjeri i istom Bogu te, posljedično toj činjenici, da bi pred Bogom bili potpuno isti: grešni i smrtni ljudi. Da ne otvaramo temu: tko je odgovoran za moralno staje nacije - nakon što su samoupravni Hrvati uspjeli sami sebe razvlastiti.

- U Republici Hrvatskoj su ozbiljne zavodničke silnice koje žele oslijepiti, kako bi vas učinile saveznicima zla... Slijedite dobro... Mediji pišu samo zlo... Znajte da vas tu Bog stavlja na kušnju... Obratite se Bogu... Vi ste gubitnici, ali uz Božju pomoć izaći ćete na pravi put.... Vaša sloboda bit će rascvjetana od dana kad se predate Bogu... Razmislite, trebate se obratiti jer ste grešni... Život bi vam bio lakši kad biste se obratili i izašli na Božji put... Dobar je samo onaj koji je blizu Bogu... - kao Faraon držao se i govorio Tunja Škvorčević, poručujući tih pola sata kako je njegova preuzvišenost milostiv jer se obratio onima koji to po svome društvenom statusu ničim zaslužili nisu. Dakako, prema kriterijima feudalne kaste klerika koji su životno bliski izvornim načelima kršćanstva koliko i vrag tamjanu.

Po završetku biskupova izljeva samoljublja, u savršenom redu i tišini, mi zatvorenici, vraćeni smo svatko u svoj dio kaznionice. Koliko je tko imao koristi od Biskupove homilije, znaju oni koji su tad sjedili i slušali što poručuje. A koliko Crkva ima štete od takvih 'pastira', govore njezine vlastite statistike.