"KOJA je ovo država"? – naziv je filma Vinka Brešana, kojeg su Brođani proteklog tjedna imali priliku gledati u dvorani CineStara u Slavonskom Brodu. Oni koji za uživanje u domaćem filmu nisu imali novaca ili možda vremena ne trebaju očajavati. Naime, zbivanja koja su se dogodila proteklih tjedan dana u Hrvatskoj, usudili bismo se reći, nadmašila su filmske scene.

Brešan je mala beba, što mi sami možemo stvoriti i u čemu mirno, bez (re)akcije, možemo živjeti. Da nije tragično bilo bi komično.

Sredinom prosinca prošle godine redatelj Brešan je, govoreći o filmu, za Slobodnu Dalmaciju kazao: „Film "Koja je ovo država" je svojevrsna komedija apsurda. Nižu se apsurdne situacije jedna za drugom. No, scenarist Matišić i ja nismo koristili ove naše, svakodnevne apsurdne situacije, već smo u njima pretjerivali. Vjerujem da se upravo u pretjerivanju može doći do istine."

Da su film kojim slučajem radili nakon prošlog tjedna teško bi mogli ljestvicu apsurdnosti i pretjerivanja dići iznad slika stvarnosti koje smo imali prilike gledati proteklih dana.

Ravnatelj državne Ergele, bez službene zabilježbe, 'posudio' je lipicanca za zabavu svome sinu. Za jahanja dogodila se nesreća, dječak je pao, konj se uplašio i život skončao pod kotačima vlaka. A ravnatelj je o svemu šutio, čak je i lešinu skrio kod oca, gdje ju je držao tri dana. Sve do poziva novinara, kada se priča počela otpetljavati.

I ovih par rečenica dovoljno je vještom redatelju kao podloga, ako ne za film, ono barem za neku scenu. No, imali smo mi tih scena prošli tjedan i više nego dovoljno. Dok lokalni političari, još uljuljkani u sivilo siječnja, miruju, oni na državnoj razini pružili su i više nego dovoljno materijala da se svatko normalan više puta upita kakva je ovo država?

Ministru obrane RH-a Damiru Krstičeviću i službeno je propala nabavka borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iako je to ono na što su mu Amerikanci ukazivali u službenoj prepisci, nije se obazirao ili je mislio da ne mora, na njihova upozorenja kako će do realizacije tog posla teško doći. No, Amerika nije Hrvatska. Rečeno učinjeno. Ostali smo bez 'ef-šesnaestica", ali ministar brzo okreće ploču. Dok je jučer kategorično tvrdio da se novaca nema za nabavku novih aviona, čak ako bi se išlo i na manji broj, sada mu je upravo to jedna od opcija. No kako je on prije svega vojnik, a ne ministar, trebali bismo ga razumjeti. Za razliku od saborskog zastupnika Franka Vidovića (SDP) koji ga je izbacio iz takta poklonivši mu maketu aviona. Ministar je maketu istrgnuo iz Vidovićevih ruku i bacio ju na pod sabornice, a vojnik je suznih očiju pred novinarima, po tko zna koji puta prepričavao, apsurdnu priču o avionima.

Sabornica je bila mjesto još jednog događaja koji je obilježio protekli tjedan. Premijer Andrej Plenković, nakon optužbi za veleizdaju, krenuo se fizički obračunati sa mostovcem Nikolom Grmojom. Barem je tako izgledalo na 'teve' snimkama. Ali cijela plejada hadezeovaca sutradan je u svojim obraćanjima javnosti govorila što i sam premijer: htio je premijer zastupnika samo nešto pitati? Sigurni smo da to pitanje nije bilo ni blizu onoga koje su si postavili mnogi građani ove zemlje: kakva je ovo država?

A kakva država može biti kada joj pomoćnik ministra Nenad Križić u sms poruci branitelju poručuje neka provali u neki stan, a oni će na to zažmiriti. I onda se pravda kako je te poruke branitelj slao njemu, a on mu ih nanovo proslijedio?!?!? Pa stvarno kakva je ovo država?

E pa onakva u kojoj se i svećenici laćaju mača. Doduše ne baš mača nego puške. Tek lovačke. Jer ono ne ubij ne odnosi se valjda na životinje nego samo na čovjeka. A biskup Vjekoslav Huzjak je u lovu čovjeka sasvim slučajno prostrijelio. Zakonski sve u redu. Moralno? E, to je kategorija koja je u Hrvatskoj očito velika nepoznanica.

Ali su nam zato akcije u kojima obični smrtnici jedni drugima poklanjaju jakne i kupuju kruha itekako poznate. I nama je super. Mogli bismo citirati Balaševića pa reći „taman onako kako smo zaslužili", ali to je kantautor jugonostalgičara, pa citiramo TBF - jer u državi u kojoj novinari rješavaju poslove pravosuđa, a svakodnevna politička slika u državi je apsurdnija od bilo kojeg filma - čini nam se 'nema nam spasa'.

Brešan je mala beba, što mi sami možemo stvoriti i u čemu mirno, bez (re)akcije, možemo živjeti. Da nije tragično bilo bi komično.