TJEDAN koji je iza nas započeo je uskrsnim ponedjeljkom, za većinu neradnim danom, no i ovih je blagdana bilo poslodavaca koji su željni zarade svojim radnicima ukrali druženje s obitelji. Jer profit je ipak na prvom mjestu. To što bi svi mi bojkotom odlaska u trgovine u te dane mogli utjecati na pozitivnu promjenu, je nešto što većina nas misli kako nas se to ne tiče.

Baš kao što su svi oni koji su prolazili prošli tjedan Vukovarskom i gledali kako voda izvire iz zemlje bez da su ikome to prijavili – mislili da se to njih ne tiče. Nije nas se, nažalost, ticala niti akcija čišćenja divlje deponije, niti stvaranje novih deponija, i sve smo to činili ne vodeći računa o tome kakav primjer svojim ponašanjem dajemo mladima. A čini se ni za to nas nije baš briga. Jer da jeste nešto bismo konkretno činili.

Ovako u tjednu koji je iza nas, nakon blagdana, vratili smo se na baš sjajnoj svakodnevici. Onoj u kojoj nas se puno stvari ne tiče a trebalo bi. Svakodnevici za koju smo u jednom njenom dijelu i sami krivi. Svakodnevici kakvu oni - kojih ćemo se sjećati u tjednu koji dolazi - nisu sanjali i za koju nisu davali svoje živote. Njima bi, daleko više od kamenih, drvenih i inih spomenika - veći spomenik bio kada bi svatko od nas bio odgovoran prema sebi i činio ono što sam može za bolji život. Jer svijet počinjemo mijenjati prvenstveno radom na sebi. A mi to ne činimo. Često nikako, ali sasvim sigurno nedovoljno.