PRVO sam dijete rodila 1999., a drugo 2000. godine. Bilo je to ono doba kada je u sobama rodilišta slavonskobrodske opće bolnice još bilo po šest kreveta, a na odjelu zajednički toalet i prostor za tuširanje. Apartmana tada nije bilo. Jesam li imala sreće ili ne tek prvi porod prošao mi je u iznimno lijepom sjećanju bez prevelikih bolova i u odnosu liječnika i sestara zbog kojih sam s osmijehom došla roditi svoje drugo dijete. Priča tada nije bila toliko lijepa kao prvi puta, jer sam popucala zbog dripa za kojeg nisam sigurna jesam li ga trebala dobiti ili je netko samo želio požuriti stvar da sve brže završi, a šivanje sam prestala osjećati tek na samom kraju kada je injekcija počela djelovati.

"Lako je iz gomile vrištati na gomilu. Treba imenom i prezimenom i konkretnim podacima izaći i prozvati imenom i prezimenom one koji su svjesno maltretirali žene. Jer ne kažem da takvih nema. Ali baš zato treba govoriti o konkretnim slučajevima, a ne generalizirati."

I da sam uistinu sigurna kako sam na drip stavljena jer je netko želio porod odraditi u trajanju svoje smjene da ne bi morao ostajati dulje na poslu, i da sam stvarno sigurna da me je netko počeo šivati namjerno ne pustivši da injekcija počne djelovati, jasno i glasno bi ih prozvala imenom i prezimenom.

Nisam dovoljno stručna da znam je li mi drip bio potreban ili ne, a mladi liječnik koji me šivao nije napravio propuste zato jer me je htio izložiti patnji šivanja na živo, nego je jednostavno, kao početnik bio pomalo - usudila bih se reći - zbunjen, a ja mu svojim vrištanjem nisam nimalo olakšala. Iako me pokušavao utješiti. Čak što više ja sam bila drska prema njemu u svoj boli koju sam tog trenutka osjećala. Ali tada i sada tvrdim: ne, nije me kasapio i ne, nije mi stvarao bol namjerno. 

I zato nisam protiv kampanje #prekinimošutnju, ali jesam na ovakav način. Lako je iz gomile vrištati na gomilu. Treba imenom i prezimenom i konkretnim podacima izaći i prozvati imenom i prezimenom one koji su svjesno maltretirali žene. Jer ne kažem da takvih nema. Ali baš zato treba govoriti o konkretnim slučajevima, a ne generalizirati. Jer zbog slučajeva bez imena i prezimena 'pljujemo' po svim onim sestrama i liječnicima koji pošteno rade svoj posao dajući od sebe maksimum da nam u danim okolnostima pomognu onoliko koliko mogu.

Slažem se mogli bi puno više da su okolnosti u kojima rade drugačije. Iz doba kada sam rodila ne sjećam se toliko boli koju su mi stvorili možda nepotrebni drip i šivanje, sjećam se nečega drugog. Sjećam se spavaćica bez dugmadi koje smo rukama navlačile preko grudi i stomaka da bismo došli do toaleta. Sjećam se toga da su nam rekli neka nam od kuće donesu tablete za bolove ako nam trebaju. Sjećam se da su nam te spavaćice davali i o tabletama govorili s nelagodom u očima. A nisu oni bili krivi. I zato nisam protiv kampanje #prekinimošutnju, ali jesam na ovakav način kada sve trpamo u isti koš. 

Jer treba razdvojiti sustav u kojem rade i u kojem se snalaze zdravstveni djelatnici, a zašto oni nisu krivi, i treba razdvojiti borbu protiv onih pojedinaca koji svojim postupcima prema ženama sami blate svoju profesiju. Treba razlikovati liječnika koji liječi pacijenta u okolnostima koje su mu nametnute, koji je prisiljen liječiti nas možda ne u onom opsegu koji bi nam trebalo biti zagarantiran zdravstvenim osiguranjem. To zahtijeva borbu protiv sustava, a ne liječnika koji u njemu rade najbolje što mogu i znaju. Takve liječnike ne smijemo svrstavati u isti koš s onima zbog kojih žene žele prekinuti šutnju. Ne smijemo, jer ne spadaju u isti koš. 

Lov na vještice je trebala biti davna prošlost. Bilo je dovoljno samo uprti prstom u ženu i već je bila stavljena na lomaču. Imamo li pravo danas iz gomile uprti prstom u gomilu i 'spaliti', s onim lošim, i veliki broj iznimno kvalitetnih i vrijednih zdravstvenih djelatnika? Odgovorno tvrdim kako nemamo to pravo. Na ovakav način, generaliziranjem bez imena i prezimena, nećemo prekinuti šutnju nego ćemo pozvati na opći linč. A velika većina liječnica, liječnika, medicinskih sestara i tehničara to ne zavrijeđuje. 

I da ako već prekidamo šutnju čemu je prekidamo samo u rodilištima. Ima patnje i na drugim odjelima, i nad muškarcima, ne samo nad ženama. Ako već prekidamo šutnju, prekinimo je na način da pozovemo sve pacijente neka imenom i prezimenom i konkretnim slučajem prijave one koji su im svjesno nanosili bol i namjerno nad njima radili zahvate bez anestezije. Samo tako možemo prekinuti šutnju. Sve drugo podsjeća na opću histeriju i u konačnici trivijalizira bol onih koji su je doživjeli na vlastitoj koži. Imamo li danas tu toliko potrebnu hrabrost za promjene. Imamo li petlje uprti prstom u počinitelje boli i potpisati se ispod toga?