SLAVONSKI BROD/VUKOVAR - Nisam nikada bila u vukovarskoj koloni sjećanja. Nisam imala snage. Nisam to činila zbog čisto sebičnih razloga. Bilo me strah emocija koje će me iznuriti u toj tišini kilometarske kolone kojoj je cilj komemorirati svim žrtvama ovog do temelja uništenog grada. Bojala sam se suza u kojima bih se mogla utopiti. Bilo me strah zvukova granata koje bi mogle tutnjati mojom lubanjom dok se budem prisjećala tih dana kada sam i sama živjela u podrumu. Užasavala me pomisao da ponovno proživim sve ono što sam slušala o patnji stanovnika ovoga grada, da ponovno proživim sve te trenutke protkane plačem i strahom koji sam u mraku i vodi podrumskih prostorija i sama prolazila mjesecima. Doduše nešto kasnije i u jednom drugom gradu, u kojem, kao ni u Vukovaru, tragedija rata još nije iščezla.

Zbog vas gospodo kojima je odlazak u Vukovar na taj dan prilika za samopromociju i fejs objave kako bi drugi vidjeli gdje ste, zbog vas 'velikih Hrvata' mnogi s pravom postavljaju pitanje treba li kolona sjećanja. Vi koji ste fotkali svaki svoj korak, vi koji ste dobacivali, smijali se, prepričavali događaje sa sinoćnjeg druženja - Vi ste ti koji ste odgovorni zato što se neki pitaju treba li nam ovakav vid komemoracije. 

Bilo me strah. Bila sam sebična. I u toj svojoj sebičnosti nisam nikada bila u Vukovarskoj koloni sjećanja. Nikada do ove godine.

Odlučila sam pobijediti sebe i stati među sve te ljudi koji su bili hrabriji od mene. U dvorištu bolnice do mene nije dopirao komemorativni program. Moje su oči bile uprte u lampione na prozorima bolničkih soba, a misli kovitlale mojom glavom stalno me propitkujući: Znaš li kako je bilo njima stajati ovdje. Ranjeni. Goli. Bosi. ... Svjesni da neće završiti dobro, a nadajući se ipak tom dobru.Trnci su prolazili tijelom i kada sam mislila kako neću uspjeti izdržati pritisak pitanja bez odgovora koja su se rojila mojom glavom, rekla sam sebi kako moram. Ako su mogli oni, goli, bosi, iznureni, onemoćali onda mogu i ja ma kako mi loše bilo. I krenula sam kao u transu u koloni za koju sam bila uvjerena kako je komemorativna. Kako je potpuni, od kraja do početka, izraz sućuti prema žrtvi tih ljudi, prema tragediji njihova grada, njihovih obitelji, djece... I malo kada sam se toliko razočarala u ljude kao u vukovarskoj koloni sjećanja.

Jeste li kada u kakvoj dvorani, u kojoj ste nazočili nečijoj komemoraciji, pušili, pričali viceve, smijali se? Jeste li u toj dvorani grickali čips i jeli kifle, njušili miris obližnjih pekara? Komentirali kako je tko obučen to vjerojatno jeste i na tim komemoracijama u dvoranama, ali sigurno ne toliko glasno kako je dobar dio sudionika Vukovarske kolone sjećanja to činio prošle nedjelje u Vukovaru. I niste se naslikavali niti snimali video priloge i objavljivali 'lajvove' kao što ste to činili iz kolone kojom ste trebali prolaziti odajući počast onima kojih više nema. Ma da je petero takvih bilo, previše je. A bilo ih je na desetine i stotine koji su iskazivali žaljenje što zorom nisu stigli ispeći kiflice i što su se sprdali sa ženama koje su tihom molitvom željele odati im počast. 

Zbog vas gospodo kojima je odlazak u Vukovar na taj dan prilika za samopromociju i fejs objave kako bi drugi vidjeli gdje ste, zbog vas 'velikih Hrvata' mnogi s pravom postavljaju pitanje treba li kolona sjećanja. Vi koji ste fotkali svaki svoj korak, vi koji ste snimali, dobacivali, smijali se, prepričavali događaje sa sinoćnjeg druženja, u koloni dogovarali fiš paprikaš u poslijepodnevnim satima - Vi ste ti koji ste odgovorni zato što se neki pitaju treba li nam ovakav vid komemoracije. Vi ste, doduše, i najglasniji pobornici toga da se ne dira u hrvatsku svetinju. I ne treba se dirati u nju, ali Vas treba uljudno zamoliti da više ne sudjelujete u Vukovarskoj koloni sjećanja.

Oni, čijim putem kolona prolazi, bili su iscrpljeni i uplašeni. Bili su goli. Bili su bosi. I gladni. I žedni. A dobivali su samo udarce vjetra i ljudske zlobe. Iako su do zadnjeg vjerovali da se i u zvijeri može probuditi čovjek. Da će sve završiti dobro. Nije završilo dobro. Iznevjerena su njihova očekivanja da u svakom čovjeku ima zrno dobrote koje će pobijediti zlo. Trebamo li ih mi danas, folklornim bivstvovanjem u koloni i naslikavanjem - iznevjeriti?

Prolazeći putem kojim su oni prošli 1991. godine trebali bismo u tišini razmišljati o onome što su proživljavali, što im je bilo u glavama, kako su se osjećali...trebao bi nam uši probijati vrišteći glas tišine, a duša se lediti od pomisli na ono što su prošli. Jer samo tako imamo šanse tek naslutiti kako im je bilo i boriti se da se nikada nikome nigdje ne dogodi ono što se dogodilo Vukovarcima. Ako niste nikada pogledajte sada, ako jeste podsjetite se u video prilogu tih teških crnih dana koji su mirisali po smrti, a ne po kiflama, kavi i cigaretama. I ako i iduće godine kanite u Vukovar u studenom ići na izlet po novu dozu objava na društvenim mrežama, nemojte doći. Nemojte zbog tih ljudi koji su izgubili svoje živote. Nemojte zbog njihovih obitelji. Nemojte, jer zbog vas će netko uistinu biti prisiljen ukinuti komemoraciju i Vukovarsku kolonu sjećanja kao mjesto posebnog pijeteta, ali i podsjetnika što ljudsko biće može učiniti čovjeku, a nikada ne bi smjelo.