SLAVONSKI BROD / VUKOVAR – Hrvate, više od stotinu tisuća u jednom danu i na jednom mjestu, može okupiti samo Papa, Thompson i Vukovar. Iako u osnovu posve drugačiji sadržaj, ova tri imena, zapravo, odnos Hrvata prema okupljanju u ime i za njih, ima jednu bitnu poveznicu – duh hrvatskog naroda koji je domoljuban, sućutan, željan istine i pravde. Vukovar 2014.godine, dani sjećanja, zahvalnosti, ponosa i tuge u hrvatskim medijima unaprijed su označeni kao oni koji bi, samo 18. studenoga, u Koloni sjećanja mogli okupiti više od sto tisuća ljudi. I bi tako.

Jučer je Vukovar bio i poligon izražavanja različitih političkih i pseudopoloitičkih, stranačkih i inih interesa. 

Pijetet prema žrtvi - što je to?

Isti ti mediji danima su razvlačili temu o podijeljenom Vukovaru, Hrvatskoj u više kolona, a svakako najzanimljivije bilo je pitanje takozvane „Pete kolone" kako su, suprotno izvornom značenju, legitimne predstavnike hrvatske državne vlasti, višekratno „častili" članovi „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara". I bi kako rekoše „stožeraši". Bez obzira na to što su i kako su izvješćivali javni, „slobodni" mediji i komercijalni pružatelji medijskih usluga, istina je jedna – uz sve ono što sam vezao i uz Papu i Thompsona, jučer je Vukovar bio i poligon izražavanja različitih političkih i pseudopoloitičkih, stranačkih i inih interesa. Ipak, te i takve činjenice, vjerujem, nisu imale za cilj i ne mogu oskvrnuti sjećanje na dane herojstva Grada na Dunavu, ni umanjiti osudu nakon više desetljeća u srcu Europe počinjeni ratni zločin genocida, etnocida, kulturocida i urbocida. No, posve drugačije razmišljam o pijetetu prema žrtvi.

Već po izlasku iz autobusâ, pred vukovarskom Spomen bolnicom, u čijem dvorištu se okupljao službeni protokol, hodočasnike pristigle iz svih krajeva Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, cijeloga svijeta, dočekivali su predstavnici „Stožera" i pitali znaju li „kako će biti organizirana kolona", a one koji nisu znali upućivali su neka slijede upute onih koji imaju oznake „Stožera". Tako i mi, pridošli autobusom koji je organizirao HSP AS u Brodsko-posavskoj županiji, a nije to jedini brodski organizator odlaska u Vukovar jer autobuse su organizirale i udruge proistekle iz Domovinskog rata te druge političke stranke, na znak „Stožera" krenusmo prema cilju – 938 bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Čvrsti stisak desnice, zagrljaji, radosne iskre prijateljstva u tugom i uspomenama zamagljenim očima. Svaki takav susret, nakon toliko godina, samo je jedno značio: živ je i živ sam i ostajemo braća po oružju koje nismo željeli, ali smo ga bili prisiljeni uzeti u ruke.

Čvrsti stisak desnice, zagrljaji i radosne iskre prijateljstva

Usput su ostvareni brojni susreti suboraca koji se dugo, a neki i od svršetka rata ili vojne karijere, nisu vidjeli. Čvrsti stisak desnice, zagrljaji, radosne iskre prijateljstva u tugom i uspomenama zamagljenim očima. Svaki takav susret, nakon toliko godina, samo je jedno značio: živ je i živ sam i ostajemo braća po oružju koje nismo željeli, ali smo ga bili prisiljeni uzeti u ruke. Žao mi je što nisam susreo Vladu Brbota, „Sokola", prijatelja i sudruga iz Orahovice, kojeg sam dan ranije vidio na TV-u kako pješice ide prema Vukovaru. Ali mi je bio osobito drag susret s prijateljem Peterom Živkovićem, koji je, potaknut željom pomoći malom narodu koji se bori za slobodu, 1991. godine iz njemačkog Bundeswehra došao u Hrvatsku, za nju se do kraja borio, zavolio ju vjerojatno više od puno onih koji su „samo zijevali" na taktove određenih pjesama. Oženio Ninu, kćerku hrvatskog dragovoljca, mojeg prijatelja iz Nove Gradiške Bore Živkovića. Bora bolestan, oporavlja se od nedavne teške operacije i ove godine nije mogao doći. No, zato je tu kćerka i zet. Mladi. Oni koji su, bez imalo patetike, po logici stvari, budućnost ove zemlje. „Švabo" Peter je iz Nove Gradiške, kao i Vlado iz Orahovice, kao i mnogi s različitih strana, pješice potegao do Vukovara. Stotine i stotine njih biciklima, motorima…

„Kol'ko nas ima,.."

Pravaši ne bi bili pravaši kad to ne bi isticali. Tako je i cijela ekipa iz autobusa kojim smo došli, dobila kapu sa znakom stranke – nek se vidi „kol'ko nas ima, jebote, kolk'o nas ima!" Prisjeća se dr.Tomislav Vlajnić, predsjednik stranačkog županijskog vijeća, kako je pred prošle izbore podijelio preko 2000 kapa sa znakom crno-bijeloga vuka. Od tada puno je tih kapa na glavama, a svaka podsjeća na burne turbulencije i pucanja stranke po šavovima. Vlatko Krznarić, šef puta i Vlajnićev dopredsjednik, još nenavikao na tek nabavljenu odoru časnika Hrvatske vojske, pomalo kiselo se šali: „Znak smo trebali staviti 'na čičak' – da ga lako možemo promijeniti!" U koloni susrećemo i čelnike stranke na državnoj razini. Od manje poznatih do, od naznaka i početka 'afere' s odlaskom Ruže Tomašić s čela stranke, eksponiranog glavnog tajnika Pere Ćorića i v.d. predsjednika Ivana Tepeša. Vlajnić mi, ovoga drugog, predstavlja kao „budućeg predsjednika HSP AS" i ne propušta šapnuti mi kako će to biti tako „zato što tako Vlajnić hoće!".

"Predsjednik je u drugoj koloni!"

Kolona se kreće čudnim pravcem. S najkraćeg i ravnog puta, skreće udesno, ide obilazno, kako bi ponovo skrenula na isti put. Shvatio sam – propuštaju „Petu kolonu" koja je ostala iza nas kako bi nas pretekla i prije nas stigla na groblje. I bi tako. Približavajući se groblju, na nekih 300- 400 metara do ulaza, čujemo: „U ime Republike Hrvatske vijenac polaže predsjednik…". Dalje ne čujemo jer glas spikera zaglušen je nerazgovjetnim povišenim decibelima iz kojih se razabiru oni nalik na zvižduke. Malo toga smo još čuli, a kad smo uspjeli ući u groblje, već je počela Misa.

Od protokola, moguće zbog velike mase ljudi, ne vidjesmo nikoga osim župana Brodsko-posavske županije Danijela Marušića i zamjenika mu Davora Vlaovića. Da, pred bolnicom smo susreli gradonačelnika Nove Gradiške Željka Bigovića i njegovog zamjenika Daria Bana.

Neusporedivo manja, ali zamjetna, bila je kolona u obrnutom pravcu. Mnogi koji su prije većine stigli na groblje, prije nego što je počeo protokol na groblju, izašli su van i uputili se nazad prema gradu. Vezano uz službeni protokol, očito je došlo do zbrke i osim one o kojoj su mediji već izvijestili (pripadnici IV. bojne 3. gardijske brigade, odmah nakon himne i minute šutnje, izašli su iz kruga vukovarske bolnice i došli do zgrade u kojoj je ranije bio konzulat Srbije te se pridružili koloni Stožera za obranu hrvatskog Vukovara u kojoj je bio i dio veterana 5. Gardijske brigade, ali i stranački vrh HDZ-a s Tomislavom Karamarkom i Milijanom Brkićem te te kandidatkinjom za predsjednicu Republike Kolindom Grabar Kitarović).

Bilo je očitih nedoumica i među predstavnicima vojnih misija stranih država akreditiranih u Hrvatskoj. Dio njih, u odorama visokih časnika, od iranskih, preko francuskih i danskih do onih iz dalekoistočnih zemalja, u pratnji osiguranja, išao je prema groblju u najvećoj koloni – onoj u kojoj su se manje vijorile državne zastave, a uočljivije su bile zastave udruga proisteklih iz Domovinskog rata, zastave HR Herceg-Bosne, zastave raznih domoljubnih i vjerskih udruga, natpisi župa iz svih krajeva gdje Hrvati žive… Jedan je, s čuđenjem, razumljivim engleskim jezikom upitao: „Gdje je predsjednik Hrvatske!?". „U drugoj je koloni", na tečnom engleskom odgovorio mu je hrvatski pukovnik i naglasio: „Ali većina naroda u ovoj je koloni!".

Na pitanje stranog visokog časnika „Gdje je predsjednik Hrvatske!?" hrvatski pukovnik na tečnom engleskom odgovorio mu je „U drugoj je koloni". I naglasio: „Ali većina naroda u ovoj je koloni!"

Mala je to žrtva u čast onih koji su žrtvovali sve

Kako je hod do groblja, zbog izuzetno velikog broja ljudi u koloni, trajao gotovo duplo vrijeme u odnosu na ranije godine, još prije svršetka Mise na groblju morali smo krenuti nazad, prema autobusima koji su bili parkirani na drugoj strani grada, u nekadašnjem „Borovo Commerceu". Svo vrijeme pješice. Unatoč „godini proizvodnje" i naporu, u biti, nije teško. Mala je to žrtva u čast onih koji su žrtvovali sve. Oko svojih autobusâ već su bili i Brođani – „Kobre", „Specijalci", „108. ZNG", HVIDR-a… Moje kćerke i ja kod „naših" žestokih pravaša. Moram priznati, bilo mi je drago kad sam saznao kako nismo posljednji stigli do autobusa.

A da su „naši", ovaj puta imaju zahvaliti činjenici procjene kako su se najbolje organizirali i imali su najpovoljniji aranžman. Svega 50 kuna za put i izvrstan kasni ručak kojim nas je u Starim Mikanovcima počastila obitelj Bože Budimira, čovjeka porijeklom iz mojeg rodnog mjesta, malog sela Vir, kod Posušja. A da su žestoki, jesu. Vjerujte mi na riječ. Ja sam samo zijevao. Kao onomad Stjepan Mesić.

"Ja ne mrzim!"

Budući da sam s Mesićem završio i prije nego što je, kao "Burduš-predsjednik" bio počeo obezvređivati sve ono što je meni, i većini Hrvata, svetinja, ovu reportažu ne želim s njim završiti. Završit ću sa slikom današnjeg Vukovara. Lijepog i obnovljenog u tolikoj mjeri da tu i tamo neobnovljena kuća potpuno odudara od opće slike grada.O nekadašnjem divu gumoprerađivačke industrije, "Borovu" i Borovu Naselju, koje danas, dan nakon Kolone sjećanja, evocira uspomene na svoje najstrašnije dane, kao i o općoj gospodarskoj situaciji u Vukovaru, neću posebno. Tek toliko da ih, radi cjelovite slike, spomenem. Ono što, na kraju, želim istaći natpis je na jednoj od kuća u ulici koja vodi prema groblju: "Ja ne mrzim!". Upravo to je smisao i poruka Dana sjećanja: ljubav i poštovanje. Tolika i toliko - da za mržnju nema mjesta.