Dragi Dnevniče,

već dugo nisam pisala po tvojim stranicama, ali sada, evo, osjetih potrebu jer nisam sigurna da bi, osim Isusa, kojemu se u zadnjih godinu i pol kako sam u Kanadi, često obraćam, itko mogao razumjeti što mi je na duši.

Prvih nekoliko mjeseci bilo je manje-više šokantno. Izuzev stresa zbog 'papirâ', selidbe i početnog snalaženja, stres mi je ponajviše izazvao susret s kanadskom stvarnošću. Svi mi iz siromašnih zemalja odrasli smo u pričama o Zapadu i njegovom blagostanju, demokraciji, liberalizmu. Veliki je, zapravo, šok kada shvatiš što ti pojmovi stvarno znače, kada shvatiš kako blagostanje znači skromnost, demokracija - pravo na svoje mišljenje, ali bez da ga govoriš drugima, liberalizam - pravo biti svoj, ali pod uvjetom da drugima ništa ne namećeš.

Nakon početnog šoka, počela su se nametati pitanja: Kako to da je cijela Kanada, tijekom cijele godine, ukrašena nacionalnim zastavama, a da sam u Hrvatskoj zastave, i to rijetke, viđala samo u vrijeme Dana državnosti i, još rjeđe, u vrijeme drugih blagdana? Kako to da u Kanadi, na odjeći, svakodnevno svi nose kanadsko znakovlje? Kako to da djeca u kanadskim školama prije početka nastave prvo moraju odslušati kanadsku himnu? Kako to da su svi uvjereni da je njihova zemlja najbolja iako je rijetko tko ikada bio izvan Kanade?

Kako se Kanađani sjećaju svojih žrtava

Iako sam znala kako je u Kanadi 11. 11. državni praznik, tog dana ponovo sam ostala zbunjena. Svi, ama baš svi Kanađani, taj dan, na reveru ili na majicama nose cvijet crvenog maka (Crveni makovi tog dana nalaze se izloženi i po tri dolara dostupni svima "na svakom koraku", a novac od njihove prodaje ide Kandskoj udruzi ratnih veterana).

U 11 sati izašao je poslodavac iz ureda i rekao svima u restoranu: „Sada ćemo svi skupa, s cijelom Nacijom, po već ustaljenom običaju, održati minutu šutnje povodom Dana sjećanja!" I svi gosti prestali su jesti, ustali, uposlenici ostavili posao i zašutjeli. Na radiju je svirala svečana glazba.

Kada je minuta prošla, svi su se vratili svojim aktivnostima, a ja sam kolegu zamolila neka mi objasni kome smo odavali počast. Rekao je: „Za sve koji su poginuli u obrani kanadske slobode!" Ne znajući baš kanadsku povijest, ili možda baš zato što ipak ponešto o njoj znam, pitala sam ga - Tko je to bio napao Kanadu? Rekao je da nitko Kanadu nije izravno napao, nego je to za sve vojnike koji su poginuli bilo gdje u svijetu u svrhu kanadske slobode tijekom cijele kanadske povijesti. Onda je on, znajući da je u Hrvatskoj bio rat, mene pitao – Imate li vi Dan sjećanja. 'Knedla' u grlu me počela gušiti - sjetih se Vukovara i našeg Dana sjećanja koji dolazi. Sjetih se kako sam iz toga Vukovara otišla u Kanadu. Svih Vladinih priča o mjerama za povratnike, stanovima… koji moj muž, povratnik, i ja, iako smo već dugo na listi, vjerojatno nikada ne bi dobili – pa smo morali otići. Bez mogućnosti mojeg zapošljavanja, uz nesiguran i u odnosu na stručnu spremu mojeg muža, potplaćen posao, podstanarstvo je bilo financijski nemoguće.

Kanađanin ne bi shvatio

Uz prisjećanje na Vukovar, sjetih se i aktualnih pokušaja uvođenja ćirilice i pritiscima koji se trenutno izvršavaju na napaćeni narod kojeg su prije samo dvadeset godina, dragi Dnevniče, čitaj ovo: klali, zvjerski mučili, silovali i ubijali ti isti 'ćirilićari'. Sjetih se čovjeka, maloljetnog branitelja-logoraša, koji je u kritičnom stanju završio u bolnici jer je, braneći Domovinu, opet bio spreman na žrtvu.

Sjetih se sve muke mojega naroda i moje vlastite životne muke. Tiho sam kolegi odgovorila: „Imamo…", i otišla na pauzu.

Nisam htjela pričati - ne bi shvatio. Ne bi shvatio da u mojoj Hrvatskoj nitko ne sluša himnu prije nastave, odnosno da je nakon svojedobnog pokušaja uvođenja te prakse u škole, takva se medijska hajka digla te je ubrzo, tamo gdje se himna prije nastave slušala, praksa prekinuta. Ne bi shvatio kako rijetki nose hrvatsko znakovlje, zapravo malobrojni iskazuju ponos na svoje žrtve, da nema minute šutnje na nacionalnoj razini. Da nitko od 'ne-hrvata' ne očekuje da poštuje našu zemlju te da je svakome dopušteno pljuvati po našim svetinjama.

Vratit ću se sa slobodom od svakog stranca zahtijevati da poštuje moj jezik, moju kulturu, moje običaje, moju zemlju i njene prevelike žrtve.

Trenutno imam radnu dozvolu na još godinu i pol dana. Uvijek postoji mogućnost da mi novu neće odobriti pa ću se morati vratiti. Ali znaš što, dragi Dnevniče, vratit ću se bogata!

Ne mislim na par tisuća dolara koje ću, možda, do tada uštedjeti i koji će meni i mužu biti dovoljni za nekoliko mjeseci podstanarstva bez posla. Vratit ću se s najvećim 'kanadskim' blagom – a to je umijeće voljenja i poštivanja svoje Domovine. Vratit ću se sa slobodom vješati svoju zastavu 'na svakom ćošku' svoga Doma. Sa slobodom slušati i puštati svoju himnu, pričati kako je moja zemlja najljepša na svijetu. Sa slobodom da nosim hrvatsko znakovlje i budem ponosna na sve Hrvate, na svojeg oca, stričeve, koji su, zajedno s drugim Hrvatima, goloruki išli pred srpske tenkove. Koji su nam donijeli pobjedu i omogućili tu slobodu. Sa slobodom od svakog stranca zahtijevati da poštuje moj jezik, moju kulturu, moje običaje, moju zemlju i njene prevelike žrtve.

Hvala ti, Kanado, zemljo mojeg vlastitog oslobođenja!

(Monika Frančišković, Saskatoon, Canada)