Na Markovom trgu, jedan je mlađahni premijer ovih smijenio svoga ministra i mentora. Jedan je PR-ovski političar 21. stoljeća smijenio komitetskog političara staroga kova. Jedan je neuspješni premijer smijenio valjda jedinog koliko-toliko uspješnog ministra.

Na Iblerovom trgu, jedan je dođoš među socijaldemokrate, smijenio staroga, recimo to tako, komunjaru.

Kažem dođoš jer je za razliku od Zorana Milanovića, Slavko Linić još nekoć davno sjedio u stranci i zajedno s pokojnim Ivicom Račanom oporavljao SDP, za koji se mislilo da kao nasljednik omrznute Partije nikada više neće ni prijeći izborni prag. Podsjećam, na parlamentarnim izborima 1992. SDP je jedva prešao prag s bijednih 140.000 glasova ili 5.5% i 3 mandata. Mnogi neprovjereni izvori kažu "navučeno za prolaz jer je Tuđman tako naredio" htijući u Saboru, u ratu, imati i lijevu oporbu.

Za one malo lošijeg pamćenja, za to vrijeme bonvivan Milanović je započinjao diplomatsku karijeru kao mlada nada Ministarstva vanjskih poslova, preko veza svojega oca, navodno ljevičara, ali člana vladajuće stranke, pomoćnika ministra u Gregurićevoj Vladi i prijatelja Zlatka Canjuge! Otišao je na stipendije na prestižne europske škole, pa na dužnosti u Bruxelles, pa kao diplomatski promatrač prema Kavkazu, sve usred rata i sve u vrijeme "olovnih godina", kada ste za službu u hrvatskim vanjskim poslovima trebali imati diplomu i iskaznicu HDZ-a - pri čemu, diploma nije bila nužni uvjet!

Nećemo sada biti zlobni prema pravomoćno osuđenom Ivi Sanaderu, ali, nije li znakovito da je također uvijek znao dobro izabrati bliske suradnike, među njima sasvim slučajno i Milanovića, navodno nestranačkog socijalno osviještenog mladog političara?

Dok su se tri zastupnika tadašnjeg SDP-a, na temelju staloženosti Ivice Račana, borili za obnovu socijaldemokratske stranke, Milanović je ubirao beriva najboljih HDZ-ovih godina.

O stvarnim "zločinačkim aktivnostima u pretvorbi i privatizaciji i ratnim godinama", kako danas voli s visoka docirati, Milanović je progledao, gle čuda, nekoliko dana nakon smrti i dan-dva nakon sprovoda prvoga predsjednika Tuđmana, valjda kad je bio siguran da je "stari" nepovratno otišao i da treba tražiti novu luku. Učlanio se u SDP u prosincu 1999. Čime li je omađijao inače iskusnog Račana, ne znamo, ali daljnji meteorski uspjeh je poznata priča.

Kod nas u Slavonskom Brodu, stvari su išle slično državnima. Dok je "grmilo i sijevalo" u SDP-u su bili aktivni tek poneki hrabri kadrovi, počevši od (neočekivanog) socijaldemokrata Željka Račkoga do branitelja Mate Gavrana i mojega urednika Jerka Zovaka, s kojim se često ne slažem, ali mu za djelovanje "u Partiji" tijekom ratnih godina, moram odati priznanje. Makar za dosljednost.

Sada se zalagati za socijaldemokraciju lako je iz rakursa europskog ili bolje rečeno europeiziranog društva. Znam iz vlastitog iskustva kakva zna biti reakcija kad otvoreno pokažeš stav koji ide kontra samo jedne grupe u društvu, a kako je tek bilo stati na izbornu listu "komunista" u vrijeme kada se ("za prave") pucalo, a kad je svaki ne-Hrvat bio "četnik", svaki ljevičar "jugoslavenčina" a svaki zastupnik ljudskih prava "plaćenik vanjskih sila koje su protiv naše Domovine", mogu samo zamisliti.

Kao na državnoj razini, preuzimanje uzda stranke - od državnika na pozere - na lokalnoj razini imali smo sličan samo još više kokošarski pristup.

Umjesto ljudi sa stavom, ovakvim ili onakvim, došli su ljudi s "potporom iz Komiteta" i s organiziranim članovima-glasačima. Pa je uspješni odvjetnik Rački prepustio mjesto šutljivom javnom službeniku Lujiću; popularnog, i mimo tradicionalnih lijevih birača, natporučnika i geodetskog poduzetnika Gavrana, istisnuli su neuspješni držatelji seoske poljoprivredne apoteke Jakovina i onaj, ne znam kako se zove, koji je dobio trećinu Gavranovih glasova a za nagradu imenovan pročelnikom županijske državne uprave.

Lijevo krilo gradske vijećnice, umjesto fajtera poput gore spomenutoga urednika ovoga portala, donjoandrijevačkog švajsera Jerka Zovaka, preuzeo je Stribor Valenta koji nije skupio puno radnoga staža, ali je zato uspio skupiti u godinu ili dvije novi stan i Mercedes C-klase.

U današnjoj situaciji samo znaju šutjeti: ti socijaldemokrati, revolucionari, nasljednici Klare Zetkin i Rose Luxemburg. I da, gdje su im žene? Od onodobno gorljive Dubravke Horvat ili doktorice Zvjezdane Grčević Ćurković, spali su na mladu i šutljivu Sonju Šimunović, koja je najbolje dokazala istinitost onog programa "s faksa u Sabor".

Brođanin, koji je u hrvatskoj nomenklaturi na najvišem mjestu, gensek Igor Dragovan, pravi je Brođanin čija je veza s ovim gradom da svake četiri godine bude prvi na listi SDP-a u jedinici u kojoj je Slavonski Brod, i tako zaradi nove četiri godine plaće i već sada osiguranu povlaštenu mirovinu.

Od ministra poljoprivrede, Jakovine, očekivalo se da u naš kraj, kao prvi ministar iz našeg kraja nakon jugoslavenskog Josipa Zmaića Zmaje iz Perkovaca, donese barem puste milijarde, kao što je (iz svoga interesa, dakako) donio Kalmeta u Zadar.

Uzalud se nadasmo, jer je njemu očito važnije što je o njemu rekao premijer na jutarnjoj kavi i kolegiju, te hoće li, takav uspješan kakav već jest, preživjeti još koju rekonstrukciju Milanovićeve Vlade. A hoće; jer premijeru nije stalo odstraniti neuspješne već nepodobne.

Na koncu, gdje je revolucionarni stav kad je u pitanju podjela vlasti u Slavonskom Brodu barem, do koje su došli igrom slučaja, jer ih je Duspara trebao?

Umjesto pokretanja razvoja grada, kako su se hvalili u svojem izbornom programu u svibnju prošle godine, sveli su se na ručice u zraku, kada ih gradonačelnik uopće treba. Umjesto utjecaja na politiku, ostao im je samo poticaj na kukanje kako "oni ništa ne mogu, jer gradonačelnik sam vodi grad". Pa, istina, zbog čega bi njih išta i pitao?

Gdje je prosvjed SDP-a kada se mijenjaju urbanistički planovi suprotno zakonima (koje na državnoj razini donosi i štiti njihova stranka)?

Gdje je bila Striborova "razvojna politika" kada su esdepeovci propustili natjerati gradsku upravu da kandidira naš grad za europsku prijestolnicu kulture 2020. godine?

Niti dvostruko veća Rijeka (u kojoj je na vlasti Linićev, neki drugačiji SDP) nije čekala već je predala preliminarnu prijavu očekujući da će povući desetke milijuna eura iz europskih fondova, uz snažno lobiranje, da ne kažem ucjenjivanje središnje države.

Jer, njihovi esdepeovci su dokazali da nešto znače i preko njih središnja tijela vlasti ne mogu olako prijeći.

Ili, barem, gdje je brodski SDP da lupi šakom o stol i kod gradonačelnika, a nakon toga, zajedno s njim otputuje u Zagreb kod "svoga", socijaldemokratskog, ministra znanosti i da kaže kako su nam na izborima 2013. obećali Sveučilište u Slavonskom Brodu i da bez njega ne odlaze natrag u Slavoniju?

Ako je gradonačelnik beznačajne Koprivnice dobio sveučilište, zašto ga ne bi dobio rodni grad generalnog sekretara partije, Dragovana?

Na koncu, zar je SDP toliko dotučen da ne zna ustati i inzistirati barem na jednoj ideološkoj, a ja bih rekao civilizacijskoj stvari; na promjeni imena ulice Mile Budaka?

Zar su im mjesta direktora u Vodovodu, Tržnici, Brod plinu (ili još gore, Valentino mjesto "vaseljenskog šefa očitača svih vodomjera") važnija od osnovnog ljudskog dostaojanstva naših pobijenih sugrađana tamo u vremenima 2. svjetskog rata, od kojih su mnogi bili baš pripadnici socijaldemokratskih snaga?

U posljednjem okršaju u SDP-u, sudbonosnoj sjednici kada se odlučivalo o izbacivanju bivšeg ministra financija, a posredno i o padu Vlade (pa vjerojatno i o sudbini SDP-a!) brodski su esdepeovci odigrali istu ulogu kakvu igraju na lokalnoj razini; politički bez stava, "biciklisti" koji gore klimaju a dolje gaze.

Ne zaboravite, Slavko Linić je izbačen sa samo jednim glasom viška!

Tihana Dankić i Franjo Kikić bili su za jedinstveni iskaz potpore vođi, pa su odigrali ključnu ulogu u izbacivanju Linića i spašavanju ove propale Vlade.

Predsjednik brodskih socijaldemokrata, inače dobar sveučilišni profesor, Roberto Lujićvaljda se toliko uplašio da će biti javno glasanje, da, saznajem, uopće nije ni otišao na sjednicu (jedan od samo trojice odsutnih od više od 100 članova stranačkog Glavnog odbora!) i tako pokazao da ga ne zanimaju problemi ovoga grada i države.

Rezultat takve klimave, Bandić bi rekao "ni v' rit ni mimo" politike je da su stranku koja je u Brodu nekoć dobivala i preko trećine glasova sveli na jednoznamenkastu potporu (posljednji mjesni izbori, SDP i to u širokoj koaliciji samo 9%!)

Čak je i netipični socijaldemokrat Rački nekoć dobivao preko dvadeset posto, a tipičniji Mato Gavran je u drugom krugu izbora za župana, ne tako davne 2009, u gradu Brodu dobio čak nevjerojatnih 61%.

Mogao je Lujić riskirati, zadužiti budućeg šefa SDP-a i izboriti se za Sveučilište, na primjer, ili barem javno iskazati stav o stanju u državi i tako ostati intelektualac. Ali nije riskirao.

Računa da će se u SDP-u poštovati dosadašnji slijed promoviranja kadrova po kojem, ako dovoljno dugo šutite, na kraju će vas neki generalni sekretar već predložiti u Sabor. Njegov je siguran mandat od 2016. pa zašto bi si kvario šansu ... nekakvim stavom?

Možda je imao krivu računicu?