Ako je brodska politika u ičemu primjer drugim sredinama u Hrvatskoj, to je u brzini mijenjanja partnera, neprincipijelnim koalicijama, nesnalaženju u vođenju politike, broju promjena stranačkih iskaznica, brzini izdaje, napredovanju mediokriteta, kratkotrajnošću "vječnih prijateljstava" i količini uboda zavjereničkim bodežom.
Politika kao ideal ili kao plijen?
Poodavno je politika izgubila ono značenje koje je imala kod Grka: zajedničko donošenje odluke o problemu, za koju je većina smatrala da je najbolja, te efikasno provođenje odluke uz obavezno važenje za sve članove zajednice. Biti političar se vremenom svelo na traganje za apsolutnom vlašću, a ne za potvrđivanjem svojih zamisli o razvoju zajednice. Umjesto nadmetanja snage ideja, nadmetalo se snagom organizacije koja treba birače uvjeriti da su naše skrivene namjere istovjetne javnim programima. Ili nisu (vidi "Plan 21")?
Za takav razvoj politike ne treba kriviti same političare! Naime, političar koji je, u tom okupljanju najboljih demagoga, najviše uspio, imao je i dobar izborni rezultat, a narod mu je podario i pravo neka prvo namiruje svoju skupinu poslušnika. Pojedinci koji su prihvaćali takva pravila igre, dobivali su karijernu priliku za napredovanje, i opipljivu nagradu u obliku priličnih beriva: mobiteli, kartice, automobili, (pre)visoke plaće...
"Ambicija može biti vrlina kada tjera na izvrsnost"
Karijerizam koji pojedinci u političkom djelovanju pri tome pokazuju, legitiman je! Nisu hrvatski političari u tome posebnost. Kapitalizam su najrazvijenije zemlje današnjeg svijeta razvile iz najviših, vjerskih pobuda (još Max Weber upozorava na protestantsku etiku, kako je bogu ugodno, naporno raditi i bogatiti se). Tradicionalna katolička društva nisu im to ideološki zamjerila, već su se pridružila. Danas, u društvenom tkivu zapadne civilizacije, karijerizam je pretvoren iz podsmijeha u ideal, iz karakterne mane u vrlinu osobe!
Političari na lokalnoj razini imaju pravo biti ambiciozni. Ostvariti prvi ili željeti ostvariti još jedan mandat, zadovoljiti interese svoje stranke (ili još češće, užeg interesnog klana unutar stranke). Legitimno je da običan beznačajan vijećnik s 1% glasova želi biti predsjednik vijeća, da neizabrani pročelnik želi postati dužnosnik, da zamjenica gradonačelnika želi doći na sam vrh. Legitimno je težiti prvom ili većem službenom automobilu i kreditnoj kartici te željeti višu plaću koju takva pozicija donosi.
Granica: kikaševska gramzljivost zabranjena!
Političar čak smije, s povjerenjem birača, protežirati i interesne skupine, vjerojatno one koje su mu pomogli da dostigne taj položaj moći. Konačno, ne želeći vrijeđati vjerske osjećaje čitatelja, usuđujem se personalizirati jedinoga "političarskog boga", jedinoga Vrhovnog Suca – Birača.
Ono što političar ne smije i ne može, to je prijeći granicu zacrtanu zakonom. Na tom razvijenom Zapadu, na kojem su dopuštene i mnoge druge lobističke stvari, za koje su naše Fimi medije dječja igra, zabranjeno je doći u sukob interesa, "namjestiti" nešto mimo pravila.
Zabranjeno je krasti namještenim natječajem i fiktivnim računom, zaposliti brata, sestru, muža, ženu. Zabranjeno je gramzivo uzimati toliko da im ni unuci ne moraju brinuti za još nerođenu budućnost. Zabranjeno je, uz položaje koji su im dani i iznad njihovih intelektualnih kapaciteta, zloporabljati te položaje te pokraj svih sinekura i privilegija tražiti još i još...
Najteža kazna za prekršaj tih pravila nije samo zatvorska, a još manje je to moralna osuda društva. Veća im je kazna trajno protjerivanje iz političkog prostora.
Nadrasti onoga tko te stvorio, a ne ubiti ga
Kao što je karijerizam kod moćnika dopušten, dopušteno je i "šlepanje" onih manje sposobnih uz one koji su svojim sposobnostima ili (češće) igrom sretnog trenutka, postigli u politici puno. Dopuštena je i želja suradnika nadrasti stranačkog/političkog šefa. Primjer je Truman, koji je od bezličnog krojača postao jedan od odlučnijih predsjednika ili De Gaulle koji je od beznačajnog izbjeglice kod saveznika postao čovjek koji je lupio šakom o stol i Americi rekao ne... Ali, sve u svoje vrijeme! Dopušteni cilj je i pomoćnicima šefa jednoga dana postati šef. I (slučajnoj) zamjenici gradonačelnika postati gradonačelnikom. Ali sve u svoje vrijeme! Evolucijom. Političkim nadrastanjem, a ne zavjereničkim udarom iz potaje.
Brodska politika postala je de cape et d'épée, dakle, obilježena kukuljicama (za skrivanje pravih lica) i bodežima (za nanošenje iznenadnih udaraca), poprište prljave igre, a ne časnog izbornog nadmetanja.
Za srednje staru generaciju, pojasnit ću brodsku situaciju kultnim stripom. Iznogud je onaj tragikomični lik, koji uvijek želi biti "kalif umjesto kalifa". Pri tome nije sama njegova želja skandalozna. Na iskrivljenom francuskom Nevaljalac (pročitajte fonetski engleski izraz: is no good) je osuđen jer pokušava dostići vladarski položaj iskorištavajući aktualnog vladara, koji mu je sve dao(!), koji ga zove "dobri moj i vjerni Iznogud" i kojega nakon svakog neuspjelog puča, još i nagradi(!?) novim počastima.
U politici, kažnjiva je samo nezahvalnost
Gore spomenuti Truman, navodno, kazao je: "Uspješnom političaru zabranjena je samo jedna stvar - nezahvalnost prema političkom mentoru".
Vraćam se stoga na brodsku situaciju u posljednjih nekoliko mjeseci.
S punom uvjerenošću kažem kako Mirko Duspara, vjerojatno, nije najbolji pojedinac koji bi mogao biti gradonačelnik Slavonskog Broda. Naime, u ovom gradu, zasigurno, ima radno organiziranijih i stručnijih, ako već ne politički sposobnijih i marljivijih od njega. Istovremeno, smatram kako je on ponajbolji gradonačelnik kojeg smo imali u Brodu, u suverenoj Hrvatskoj. Čak i ako je njegova zasluga, tek, da je napravio najmanje štete od svih prethodnika, to je, u ovom nesretnom gradu, veliko dostignuće.
Šteta što Duspara nije prihvatio, i sa svojim timom realizirao, dobre ideje političkih protivnika, a bilo ih je, što bi mu, zasigurno, još više podiglo rejting. Njegov stil ponašanja svakako jest arogantan, ali takav se valjda svidio većini birača i utemeljen je na 50 posto njihovih glasova (složimo se da ih je dobio on, a ne minorna desna stranka). U tom arogantnom stilu, nestrpljivo, riješio se i nekih koji su mu pomogli izrasti u uspješnog političara. Premda ih je politički nadrastao, njihovu amputaciju je obavio neproduktivno grubo, a ponekad i nepotrebno.
Duspara je sam "naoružao" svoje atentatore
Nakon što je, na vrhu, ostao sam, nije odolio glavnoj boljci svih uspješnika - laskanju - niti posljedici, dijeljenju političkih i financijskih moći beznačajnim udvornicama, koji su dobivenom funkcijom uvelike nadrasli svoje intelektualne i radne kapacitete.
Da nije sastavio čudnu socnacionalnu (da ne kažem obrnuto) koaliciju u gradskom vijeću, i zaposlio 'sitnosopstveničkog' partijskog aparatčika Stribora Valentu (i neke druge) na sinekurnom mjestu u Vodovodu, danas bi protiv sebe imao bivšeg besposlenog i beznačajnog lokalnog političara, a ne arogantnog člana, na državnoj razini, vladajuće stranke, koji završava fakultet u bosanskoj provinciji, a kućne potrepštine kupuje na račun gradskog proračuna.
Da nije zaposlio srednjoškolca Dalibora Damičevića (i neke druge) kao poslovođu uglednog gradskog objekta, dajući mu nepripadajuću mjesečnu plaću, ne bi mu se dogodilo da takvi traže još bolje plaćena radna mjesta i vode svoje biznise, već bi za protivnika imao, neuglednog, običnog bivšeg člana stranke, a možda čak i revnosnog ljepitelja plakata.
Da si nije samo uljepšao predizborni plakat Ilijanom Vrbat Pejić, sada bi za protivnicu imao, možda, mladu učiteljicu, a ne ambicioznu zamjenicu koja bi htjela biti "kalif umjesto kalifa".
Svi su se oni "pošlepali" na njegovom izbornom uspjehu, a njega sada ostavljaju nadajući se izdašnijim šefovima i/ili promjeni ćudljivog raspoloženja izbornog puka. Da je u timu imao nekoga tko bi mu umjesto povlađivanja rekao: "Sjeti se da si smrtan!", ne bi sam stvarao i jačao svoje protivnike. Umjesto toga imao je ekipu poltrona koji se nisu usudili reći mu gdje je bio "gol", baš kao što mu nisu htjeli reći gdje su pozapošljavali širu obitelj.
U modernoj politici prijatelja nema, preokreti su izvjesni, a interesi vječni. Nitko nije siguran, ponajmanje onaj na vrhu. Osobito ako se okružio s previše maskiranih suradnika i nezasluženo ih oboruža častima, ugledom, sinekurama, utjecajem, pravima i novcem... figurativnim bodežima.
