Za razliku od birača, koji političkom centru poklanjaju gotovo trećinu glasova, stranački dužnosnici te provencijencije ne pokazuju želju - potencijal pretvoriti u snagu
Premda će iz naslova neki zaključiti da ću, možda, govoriti o geostrategiji i onom problemu nedostatka hrvatske geostrateške dubine, neću pisati o tome. Problem hrvatskoga „mekog trbuha", koji je danas pokriven iznimno dobrim i prijateljskim odnosima s Bosnom i Hercegovinom (ironija je namjerna), srednjovjekovan je, uvjetovan više reljefom i vojnim tehnikama nego li politikom tih davnih stoljeća i davno je izanaliziran.
Ovdje bih htio apostrofirati problem hrvatskog političkog centra, koji se na ovim izborima bolno pokazao javnosti.
Tijekom dva desetljeća razvoja političke demokracije u Hrvatskoj, dobili smo dva jasna, u javnosti dobro definirana politička pola moći.
Ravnoteža straha
Kad u razgovoru na politološkom forumu ili na tržnici kažete HDZ ili SDP, sugovornik će odmah stvoriti u svojem mozgu mentalnu sliku o tome što te izgovorene riječi znače. Pred očima vam se pojave stavovi o ključnim nacionalnim problemima, (ne)brizi o bosanskohercegovačkim Hrvatima, odnosu prema radničkoj ili braniteljskoj populaciji, usmjerenje prema SAD-u ili Europi, prema Balkanu ili od njega... Takva jasna definiranost manifestira se u svim rezultatima izbora u posljednjih petnaestak godina.
Pri tomu je na početku više uspjeha imao desni pol moći, predvođen državničkim Franjom Tuđmanom, a definitivno učvršćen okolnostima obrambenog rata za nezavisnost. Ne manje državnički Ivica Račan pokazao se kasnije dostojnim svojeg nadimka „odlučnog možda"; njegova staloženost je ipak dovela do povratka SDP-a na staze stare slave (sa najnižih rejtinga od jedva tri posto u jeku rata).
Na ovim izborima po prvi put dobili smo i jasno definirane političke ekestreme.
„Ekstremi" ovdje dolaze denitivno pod navodnicima. Ni HSP ni HSP dr. Ante Starčević svojim euroskeptičnim programom ili stavom prema poslijeratnoj suradnji s balkanskim susjedima ili načinu rješavanja problema braniteljskih prava nikako nisu ekstremno desne stranke.
Politički ridikuli poput Mladena Schwartza koji svoju frustraciju nacionalnim porijeklom nastoji izliječiti zahtjevima za diktatorskim ovlastima i uvođenjem smrtne kazne „strijeljanjem i (sic!) vješanjem" nisu desnica. Nisu zapravo uopće niti ekstremisti, već klaunovi koji u epizodnim nastupima između glavnih zvijezda zabavljaju publiku.
Na ljevici se autoritativno pojavila stranka rada – laburisti. Nakon godina svođenja ljevice na razinu skečeva (u kojima je nastupao, s ironijom i sarkazmom, intelektualno i ideloški najpotkovaniji hrvatski političar Stipe Šuvar), konačno se pojavila ozbiljna opcija. Njihov Dragutin Lesar je pokazao da jedan zastupnik u Saboru može učiniti čuda. Ako ne baš za državu, a onda svakako za svoju političku opciju. Od nepoznatih grupica zainteresiranih za radno zakonodavstvo nastala je stranka koja ima realnu šansu ostvariti utjecaj na državnu politiku.
Hrvatska duga... s crnom bojom u sredini
Zapravo, razvoj hrvatskog političkog spektra, ohrabrujuće, ide u dobrom smjeru. Umjesto potpune bipolarizacije politike kakva je na djelu primjerice u SAD-u (a donedavno je sličnu bipolarizaciju imalo i Ujedinjeno Kraljevstvo, uglavnom zbog izbornog sustava), dobili smo dobro definiran politički spektar.
Dobili smo hrvatsku političku harfu na kojoj bi baš svaka skladba koju odsviraju birači trebala zvučati skladno.
U centru se krije minimalnih "frtalj" glasova! U našem izbornom sustavu, to je 30 do čak 40 mandata u Saboru.
Na desnici tako imamo jednu veliku konzervativnu stranku, uglavnom umjerenih stavova o društvenim temama, koja ima dobru organizaciju i kojoj će nesumnjivo pripadati vlast u alternaciji s lijevom umjerenom socijaldemokratskom opcijom.
Na ljevici ta spomenuta socijaldemokratska stranka postoji kao potpuni odraz gornje opcije: suprotna ali jednako od centra na lijevo kao što je konzervativna na desno.
Jin i Jang. Ne nužno svjetlo i tama, pozitivno i negativno... Više neutralan alternitet: muško i žensko, visoko i nisko, toplo i hladno.
U sredini postoji jedan politički prostor koji je dovoljno širok da označava kako je Hrvatska zrela demokracija. Kod nas nije moguć Jean-Marie Le Pen koji bi dobio trećinu glasova na programu istjerivanja stranaca, rasizma pri zapošljavanju ili asimilaciji manjina.
S lijevoga centra (HNS 5-6% na nacionalnoj razini), preko HSLS-a (3-4%), neutralnog HSU (3-5%) koji se ionako bavi jednim problemom, preko umjereno desnog DC-a (2%) i konzervativnog ali ipak centrističkog HSS-a (5-6%). Na ovim izborima javio se čak i novi odlomak jedne od velikih stranaka (koji zapravo kao da nikad nije ni pripadao velikom stadu) Ljubo Jurčić koji se slijeva pomaknuo u centar i donio mu u miraz još 3-5%.
U centru se krije minimalnih "frtalj" glasova! U našem izbornom sustavu, to je 30 do čak 40 mandata u Saboru.
Uzroci samoubojstva političkog centra
Teorijski, to jest. Naime, među spomenutim strankama nikakve suradnje nema. Što je uzrok takvom samouništenju hrvatskog političkog centra? Osobni animoziteti i očajno niska razina političke obrazovanosti. Ovdje ne govorim samo o unutarstranačkim sukobima, o sukobu Budiše i Gotovca, Friščića i Tomčića, Ožbolt i Granića...
Govorim o tome da ne postoji ni želja niti konkretni potezi da se od centra iskoristi što više i da barem pruži priliku(sic!) biraču centra da ga izabere, a ne baci glas u D'Hont...
Centar je pri tome doveo to svoje samouništenje do apsurda koji je štetan po Hrvatsku.
Naime, na desnici primjerice, pravaški bratoubilački rat, dobrim dijelom uzrokovan ne previše učenim taštinama, zapravo je za hrvatski politički smjer irelevantan: desno biračko tijelo ima desetak posto i bez obzira tko bio pobjednik u tom sukobu, imat će otprilike takav utjecaj na hrvatsku politiku. Isto tako, na ekstremnijoj ljevici postoji prostor do sada demoraliziranih eurokomunista koji će možda prvi put biti zastupljeni u Saboru, ali koji nisu bitni u konačnom političkom raspletu.
„Dajte nam birati!"
Ali u centru postoji samo desetak političkih „veličina" koje smatraju da su najbolje, a pri tome neopravdano zanemaruju onih 30 (ako ne i više) postotaka birača koji bi rado imali mogućnost odglasati prema svojim stavovima, ideološki mogli bismo reći.
Pri tome bi oprostili i poneku personu koja im nije omiljena, baš kao što mnogi hadezovac ili esdepeovac, stisnuvši nos, odglasa za „svoju opciju".
Na koncu, sve se svodi na jednostavan zaključak: politički centar nije realna snaga u Saboru (uprkos gotovo trećine hrvatskih građana koji ga podržavaju) zbog osobnih animoziteta. Zbog njih, centar jest samo moneta za potkusurivanje „velikih", „lijevih", „desnih" političkih opcija. Ponavljajući navodnici nisu autorova pravopisna pogreška, već kolumnistička intencija.
Ako se uskoro ne pokrene neka inicijativa u smjeru objedinjavanja centra, dvije velike stranke neće dugo čekati: raširit će se prema sredini političke vage i pojesti to centrističko biračko tijelo!
Birači su, zapravo začuđujuće, mnogo više pragmatični (i zreliji!) od umišljenih političkih veličina. Oni neće vječno čekati, već će izabrati nove favorite, nove i realnije varijante „bolje budućnosti".
